Sunday, 30 December 2012

ČUVANJE STIDNIH MJESTA OD BLUDA



Od osobina iskrenih vjernika jeste i čuvanje stidnih mjesta od bluda. Uzvišeni Allah obavještava nas u Svojoj knjizi da je čuvanje stidnih mjesta od osobina vjernika, onih koji će uspjeti na Sudnjem danu, koji će naslijediti džennet Firdevs i vječnost u njemu. Uzvišeni kaže, kao što stoji u prijevodu značenja: 
 
" i koji stidna mjesta svoja čuvaju" (El-Mu'minu, 5),
 
da bi na kraju rekao: 
 
" oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti." (El-Mu'minun, 10-11)
 
Doista, blud nije svojstven vjernicima, jer je u potpunoj oprečnosti sa čuvanjem stidnih mjesta o čemu nas obavještava Uzvišeni da je to istinska osobina vjernika. Zbog toga, islam ga je i zabranio. Uzvišeni Allah zabranio je Svojim robovima svako približavanje ludu, svako približavanje onome što vodi bludu. Blud je nazvao razvratom, zlim i lošim djelom, jer je blud, doista,prezren put i izbor. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: 
 
" I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put !" (Prijevod značenja El-Isra, 32) 
 
zbog toga Uzvišeni i kaže: 
 
" kako je to ružan put ! " 
 
Prezrenost ovoga djela vidi se i po sljedećim njegovim posljedicama:  
 
1. Blud je nemoralno djelo koje utiče i uništava visoke moralne vrjednosti.  
 
2. Blud gasi u vjerniku vjersku ljubomoru. 
 
3. Bludom se gasi svaki vid stida.
 
4. Preziru ga Šerijat, razum i fitra.
 
5. Narušava Allahove granice i tuđa prava.
 
6. Dovodi do omalovažavanja obraza i ugleda u porodici.
 
7. Razlog je vanbračne djece, koja su poslije, uglavnom, ne zbrinuta i od svih zaboravljena.
 
8. Razlog je mješanja porijekla.
 
9. Dovodi do rastave braka,svađe, pa čak i ubistva.
 
Na prezrenost ovog grijeha ukazuje i to što ga je Uzvišeni Allah spomenuo zajedno sa širkom i ubijanjem onoga čija je krv sveta:
 
" i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah
zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati."  (Al-Furqaan: 68-69)

Onoga ko se sačuva svega toga: širka, ubijanja i bluda, postaje od odabranih A l l a h o v i h r o b o v a , r o b o v a Milostivog. Zbog prezrenosti ovog grijeha, Uzvišeni Allah je zabranio vjernicima i vjernicama da sklapaju brak s onima koji su činili ovaj nemoral, koji su bludničili, osim ako se pokaju za svoja nedjela: 
 
" Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima." (Prijevod značenja En- Nur, 3)
 
Griješnici će biti proživljeni i skupljeni zajedno sa svojim suprugama koje su bile iste kao i oni: 
 
" Sakupite nevjernike i one koji su se s njima družili i one kojima su se klanjali !" (Prijevod značenja Es-Saffat, 22)

Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: 
 
" Neće čovjek činiti blud i biti vjernik potpunog imana !" (muttefekun alejh od Ebu-Hurejre) 
 
Dakle, bludnik, iako ne bude mnogobožac ili nevjernik, ne spominje se po najljepšem svojstvu, svojstvu potpunog imana. Naša vjera Islam liječi ovu ljudsku poganu zamisao i žudnju za drugim, nedozvoljenim tijelom.  
 
Od Ebu-Umame, radijallahu te'ala anh, se prenosi da je jedan mladić došao Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: 
 
" Allahov poslaniče ! Dozvoli mi blud !" Prisutni kod Allahovog poslanika okrenuše mu se i počeše ga koriti. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: "Priđi." Mladić mu priđe. "Sjedi" – Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče. Nakonšto je sjeo pored Allahovog poslanika, upita ga: " A da li bi volio da neko čini blud s tvojom majkom ?!" "Ne, tako mi Allaha ! Sačuvao me Allah toga !" – odgovori mladić.  " Takođe, i drugi ljudi ne vole da se to čini s njihovim majkama !" Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče. " A, voliš li da se to čini s tvojom kćerkom ?" – ponovo ga upita Allahov poslanik. " Ne, tako mi Allaha! Sačuvao me Allah toga!" – odgovori mladić, na što mu Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: " Takođe, i drugi ljudi ne vole da se to čini s njihovim kćerima !" Ponovo ga upita Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: " A da to neko učini s tvojom sestrom, bi li volio ?" "Ne, tako mi Allaha ! Sačuvao meAllah toga!" – odgovori mladić. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je nastavio dalje pitati a mladić bi uvijek davao isti odgovor, sve dok, na kraju, Allahov poslanik mu nije stavio ruku na glavu i proučio: " Gospodaru moj ! Oprostimu grijehe, očisti njegovo srce i sačuvaj njegovo stidno mjesto!" Nakon toga, mladić više nikada nije pomislio o nemoralu. (Ahmed)
 
Allahov, subhanehu ve te'ala, propis za sve one koji čine blud, ukoliko nisu već u braku, jeste da se bičuju sa 100 udaraca:
 
" Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih ..." (Prijevod značenja En-Nur, 2) 
 
I još, kako je to sunnetom potvrđeno, da se bludnik, momak, dakle koji nije u braku, protjera iz države godinu dana. (Ahmed, Muslim i Ibn- Madže od Ubade b. Samita)  
 
Ukoliko počine blud čovjek i žena koji su već u ispravnom braku, Allahov propis za takve jeste da se ubiju kamenovanjem i da nas pri tome ne obuzima nikakvo sažaljenje prema njima: 
 
" i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje !" (Prijevod značenja En-Nur, 2)
 
Tako je i Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kamenovao Ma'iza i Gamidijju. Zato, na vjerniku je da se klone ovog nemoralnog djela, znajući za njegove ružne posljedice, znajući da je to veliki grijeh kojem predstoji velika kazna na Sudnjem danu. Na vjerniku je da posluša riječi svoga Gospodara: 
 
" Ako se budete klonili velikih grijeha, oni koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto." (Prijevod značenja En-Nisa, 31)
 
Uzvišenog Allaha molimo da nam pomogne da sačuvamo svoja stidna mjesta od ovog nemoralnog djela i da nas učini od vjernika potpunog imana, onih koji će naslijediti džennet Firdevs i u njemu vječno boraviti.

Tuesday, 25 December 2012

VRIJEDNOST MU'MINA KOD ALLAHA !!!

Slava i zahvala pripadaju samo Allahu s.w.t neka je salavat i selam na Njegovo Poslanika Muhammeda s.a.w.s. Svjedočim da nema Boga osim Allaha tebareke ve te'ala i svjedočim da je Muhammed s.a.w.s. Njegov rob i Njegov Poslanik.

 

Rekao je Poslanik s.a.w.s.: 

 

"Uistinu je vaša krv i vaši imetci i vaša čast, sveta među vama, kao svetost ovog mjeseca u ovoj zemlji, kao svetost ovog dana. Nemojte se vratiti nakon mene stopama nevjerstva pa da ubijate jedni druge nakon mene." 

 

Čast mu'mina kod Uzvišenog Allaha s.w.t. je veća od časti Kabe. Kaže Abdullah ibnul Amr ibn As u hadisu kojeg bilježi ibn Madže s ispravnim lancem prenosioca:  

 

Vidio sam Poslanika, s.a.v.s., kako tavafi i govori: „ Kako si lijepa i kako je lijep tvoj miris, kako si velika i kako je velika tvoja svetost ?! Tako mi Onoga u čijoj ruci je Muhammedov život, svetost mu'mina kod Allaha je veća od tvoje svetosti !“ (Ibn Madždže)

 

Kaže Poslanik s.a.w.s. u hadisu koga bilježi imam Tabarani od Enesa ibn Malika r.a.: 

 

" Ko bude uznemiravao muslimana bespravno kao da je srušio Kabu."

 

 i kaže Allahov Poslanik s.a.w.s. u hadisu kojeg bilježi imam Tirmizi,i vjerodostojnim ga je ocjenio šejh Albani od Ebu Hurejre i Ebu Sejd El Hudrija: 

 

" Kada bi svi stanovnici nebesa i svi stanovnici zemlje učestvovali u ubistvu mu'mina, Allah bi ih sve bacio naglavačke u Džehennemsku vatru." 

 

Kaže Poslanik s.a.w.s. u hadisu koga bilježi imam Ibn Madže, Taberani, Bejheki, sa slabim lancem prenosioca od Ebu Hurejre: 

 

" Ko pomogne u ubistvu muslimana sa pola riječi, doći će na Sudnji dan a između njegovih očiju će pisati 'onaj ko je izgubio nadu u Allahovu milost'."

 

Uzvišeni Allah kada spomninje ubistvo mu'mina, spominje ga među najvećim grijesima. 

 

" A ko ubije mu'mina namjerno, takvom velika kazna pripada. Džehennem mu pripada u kojem će vječno boraviti. I Allah se na njega rasrdio i Allah ga je prokleo i bolnu mu patnju pripremio. "

 

Došao je čovjek Ibn Abbasu kako bilježi Imam Ahmed, sa ispravnim lancem prenosioca, i pitao: "Može li čovjek koji je ubio nekog pokajati se ?" pa je to ponovio tri puta. Na to će Ibn Abbas: "odakle mu tevba ? Ja sam čuo Poslanika s.a.w.s. da je rekao: "Doći će čovjek na Sudnji dan koji je ubijen. U jednoj ruci nosi svoju glavu a drugom rukom drži svog ubicu pa će reći: Gospodaru moj ovaj me je ubio. Pa će reći Uzvišeni Allah s.w.t.: "Ti si upropašten i ti si sve izgubio." Pa će biti bačen u vatru Džehennemsku.

 

Kazao je naš Poslanik s.a.w.s. u hadisu koga bilježi imam Ahmed i drugi, od Enesa ibn Malika: 

 

" Allah je odbio da primi tevbu onoga koji je ubio mu'mina."

 

i kaže Poslanik s.a.w.s. u hadisu kojeg bilježi Imam Taberani: 

 

" Kamata ima 72 stepena. Najniži stepen te kamate je kao da čovjek opći sa svojom majkom, a najveći stepen da čovjek skrnavi čast brata muslimana." - Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani rhm. 

 

I kazao je Poslanik s.a.w.s. u hadisu kojeg bilježi imam Madže i Taberani i za koga imam Munziri kaže da je dobar: 

 

" Uništenje cijelog dunjajluka je manji grijeh kod Allaha nego da se ubije musliman, mu'min." 

 

Nije dozvoljeno muslimanu da plaši muslimana. Kaže Allahov Poslanik s.a.w.s. u hadisu kojeg bilježi imam Ebu Davud i Ahmed: 

 

" Nije dozvoljeno vjerniku da plaši vjernika." 

 

a u drugoj predaji stoji: 

 

" A ko bude plašio muslimana, Allah će ga plašiti na Sudnjem danu."

 

Molim Allah s.w.t. da oprosti i meni i vama. Molim Allaha s.w.t. da nas pouči u jedinoj ispravnoj vjeri, Islamu. Molim Allaha tebareke ve te'ala da nam bude milostiv na Sudnjem danu. Amin.

O ZAKLETVAMA SVOJIM BRINITE SE !

priredio: mr. hfz. Halil Mehtic

“ Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje, da biste bili zahvalni. ”

Zaklinjanje je svakodnevna pojava među ljudima, bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje, socijalni status, spol i uzrast. U principu, ljudi se zaklinju onim što smatraju posebno važnim ili svetim u životu. Svrha zaklinjanja je da se sagovornik ubijedi u istinitost tvrdnji koje se iznose ili djela koja se čine. Zakletve su, ustvari, osnaženje onoga zbog čega se zaklinjemo. Tako se ljudi zaklinju Bogom, majkom, ocem, djecom, nebesima, Zemljom, Suncem, hljebom, Kabom, džamijom i čime sve ne. Nerijetko se ljudi zaklinju s razlogom i bez razloga, dobronamjerno ali i zlonamjerno.

Dozvoljeno je zaklinjati se samo Allahom !

Sa stanovišta islama, zaklinjanje bilo čime drugim mimo Allaha Uzvišenog nije dozvoljeno, shodno hadisu Allahova poslanika, a.s, koji glasi: “Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima vašim, a ko hoće da se zakune neka se zakune Allahom ili neka šuti.”

Od Ibnu Omera, r.a, prenosi se da je on čuo nekog čovjeka kada je rekao: “Ne tako mi Kabe” pa mu je Ibnu Omer rekao: “Ne zaklinji se bilo čime drugim osim Allahom, jer ja sam čuo Allahova poslanika, s.a.v.s, da kaže: “Onaj ko se zakune bilo čime drugim osim Allahom, uznevjerovao je, ili je učinio širk.

Neki islamski učenjaci značenje spomenutog hadisa pokušavaju ublažiti tumačenjem; da se tekst hadisa ne smije razumjeti doslovno već da je njegovo pravo značenje ukazivanje na težinu zaklinjanja bilo čime drugim osim Allahom.

A Burejde, r.a, prenosi sličan hadis od Resulullaha, s.a.v.s, koji glasi: ““Ko se zakune poštenjem ili vjerom, nije naš.”

Iz citiranih hadisa jasno se vidi da muslimanu koji se iz bilo kog razloga zaklinje, nije dopušteno spominjati bilo šta ili bilo koga drugog mimo Allaha, dž.š. Ono čim se još vjernik može zaklinjati su neki Allahovi, dž.š, atributi (esmaul-husna) koje ne posjeduje bilo ko od Njegovih stvrorenja kao što su: Svemilosni, (Er-Rahman), Koji sve čuje (Es-Semi’), Sveznajući (El-Alim), Veličanstveni (El-Azim) itd. Spominjanje bilo koga ili bilo čega drugog je omalovažavanje Uzvišenog i ima karakteristike malog širka, kao što je spomenuto u hadisu. Takođe je pokuđeno učestalo zaklinjanje Allahom, koje počesto preraste u naviku, zbog čega se dešava da se ljudi ponekad nesvjesno zaklinju zbog nečeg što je bezvrijedno, pa čak i lažno.

Nenamjerno zaklinjanje

U 89. ajetu sure El-Maide, kao i u 225. ajetu sure El-Bekare, Uzvišeni govori o čovjekovom zaklinjanju spomenuvši nenamjerno i namjerno zaklinjanje. Ako bismo definirali nenamjerno zaklinjanje, mogli bismo reći da je to zakletva koju jezik brzopleto izgovori, a srce nije odlučilo i naumilo ono što je jezik već izrekao. To je kad čovjek kaže brzopleto u govoru “ne, tako mi Allaha” ili “svakako, tako mi Allaha.” O nenamjernoj zakletvi Ebu Davud navodi predanje od Aiše, r.a, koja kaže da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Omaška u zakletvi je ono što čovjek kaže u kući: “Ne, Allaha mi” ili “Da, Allaha mi” Takva vrsta zaklinjanja ne povlači za sobom nikakve konsekvence, pogotovo ako njome nismo uzurpirali nečije pravo, dok namjerno zaklinjanje zahtijeva određenu vrstu keffareta (iskupljenja). Po Ibni Abbasu, r.a, :”Nenamjerna je zakletva ona kojom zabranjuješ ono što ti je Allah dopustio i u tome nisi obavezan kefaret činiti.” Naprimjer, čovjek sebi uskrati neku vrstu jela, kao što je meso i slično, i pritom ustraje. U tefsirskim djelima navodi se još dosta definicija nenamjernog zaklinjanja. Navedeni ajet ima namjeru da ukaže na sustezanje od zakletve, često pa i nenamjerno, jer zaklinjanje Allahom ima svoju svetost i dostojanstvo.

Namjerno zaklinjanje Allahom, dž.š.

Zakletva je jedna vrsta ugovora, a Allah, dž.š, naredio je da se ugovori ispunjavaju. Iako za zakletve izrečene bez razmišljanja nije predviđena kazna, treba ih izbjegavati. Posebno se treba sustezati od onih zakletvi za koje su predviđene određene šeriatske sankcije, kao što kaže Uzvišeni: ''ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno’’ Sufjan es-Sevri, rahimehullahu teala, u svom El-Džamiu navodi: “Četiri su vrste zakletvi; dvije koje se ne ubrajaju u grijeh, a to su kad čovjek brzopleto rekne, Allaha mi, to i to ću uraditi, a ne uradi, ili Allaha mi, to neću uraditi, pa uradi. Druge dvije su kad čovjek rekne, tako mi Allaha nisam to uradio, a uradio je, ili kad rekne, tako mi Allaha uradio sam to i to, a nije uradio. Što se tiče prvih dviju zakletvi, među islamskim učenjacima postoji saglasnost da za njih nema grijeha i nije potreban keffaret, dok se druge dvije ubrajaju u grijeh i neophodano je iskupljivanje za njih. Neki čak smatraju da zbog namjerno izrečene laži u takvim zakletvama, ni keffaret ne važi.

Odustajanje od zakletve

To su zakletve koje su uslijedile nakon čina koji se već desio i o kojem se ima jasna predstava da li je lažan ili istinit. Međutim, kada se čovjek svjesno i s predumišljajem zakune na nešto što tek treba da se desi u budućnosti, a kasnije ustanovi da je bolje da ne postupi onako kako je naumio, odustaće od svoje zakletve. Primjerice, ako čovjek u afektu, rekne: “Vallahi prekinuću rodbinske ili prijateljske veze s tim i tim”, ili ako bi rekao supruzi, “Allaha mi, rastaviću se od tobe”, i kasnije kada uvidi da je pogriješio i da bi ta njegova odluka izazvala dalekosežne posljedice, odustane od svoje nakane. U tom smislu Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao:Ko se zakune a potom uvidi da je bolje da drukčije postupi, neka učini keffaret (iskupljenje) i neka postupi kako misli da je bolje za njega.” Sličnu predaju navodi i Abdurrahman bin Semure, r.a, i kaže da mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s, jednom rekao:“Kad se zakuneš, a potom htjedneš učiniti nešto bolje od toga, učini što smatraš boljim, zatim se iskupi zbog zakletve koju si prekršio. Ebu Hurejre, Allah bio zadovaljan snjim, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Da jedan od vas muči svoju čeljad zbog zakletve koju je izrekao, veći mu je grijeh nego da prekrši jemin i dadne keffaret koji mu je Allah propisao.”

Otkup za prekršenu zakletvu

Povodi objavljivanja ovog ajeta na slikovit način objašnjavaju odnos prema izrečenoj zakletvi. Prema Ibni Abbasu, r.a, grupa ashaba se zaklela i sebi uskratila neke ovosvjetske užitke koji su, inače, po islamu dozvoljeni. Kada je objavljen ajet: “Ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio,” rekli su: “Šta da učinimo s našom zakletvom?” Tim povodom objavljen je ajet: “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti, ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da nahranite deset siromaha uobičajenom hranom, kojom hranite čeljad svoju; ili da ih odjenete; ili da roba ropstva oslobodite. – A onaj, ko to ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte, kad se zakunete. A o zakletvama svojim vodite brigu! – Eto tako vam Allah objašnjava propise svoje, da biste bili zahvalni.” Zbog svjesnog obavezivanja na nešto i zaklinjanja Allahovim imenom predmetni ajet nas podučava i propisuje postupak kojim se reguliše otkup za prekršenu zakletvu kako slijedi:

- opskrbljivanje hranom deset siromaha,
-ili pribavljanje odjeće za njih,
-ili oslobađanje jednog roba,
-ili post tri dana ukoliko nijedna od prethodne tri stavke ne može biti izmirena.

Opskrbljivanje hranom podrazumijeva uobičajenu ili prosječnu hranu kojom se, inače, hrane čeljad prekršitelja zakletve. Prema nekima, predviđa se ručak i večera, dok drugi smatraju da se u ajetu misli samo na ručak. Prilikom pripremanja hrane ne smije se škrtariti ali ni pretjerivati, bez obzira da li je dotični u tom trenutku u izobilju ili oskudici. Deset siromaha za tu prigodu moraju se najesti. Navedenom propisu će se, po mišljenju Omera, Alije, Aiše, Mudžahida, Ša’bija, Džubejra i drugih, udovoljiti, ako se siromasima u zamjenu za hranu podijeli po pola sa’a ( 1,666 kg.) pšenice. Ebu Bekr bin Mirdevejh prenosi od Ibn Abbasa, r.a, da se Poslanik, s.a.v.s, otkupljivao jednim sa’om (3,332 kg) hurmi i da je to naređivao ljudima, a ko nije imao preporučivao je pola sa’a. U današnjim prilikama propisu će se takođe udovoljiti ukoliko se umjesto u hrani ili prehrambenim artiklima siromasima podijeli protuvrijednost u novcu. Svevišnji dalje kaže: “ili da ih odjenete”. Kao zamjena za hranu u ajetu se spominje odjeća. Svakom od deseterice potrebno je dati, po mišljenjeu većine, toliko odjeće koliko se može pokriti čovjekovo tijelo. Dvojica imama, Malik i Ahmed, preciziraju taj stav i smatraju da: “svakom od deseterice treba dati toliko odjeće da se u njoj može obaviti namaz, bez obzira bio to muškarac ili žena. Imam Šafija, rahimehullah, kaže: “Ako bi svakom od tih deset dao nešto zašto se može kazati da je odjeća, kao neka košulja, ili hlače, ili ogrtač ili turban, ili veo, bilo bi mu dovoljno za otkup” Mudžahid smatra: “najniže jedno odijelo, a najviše koliko ti hoćeš.” U produžetku ajeta Allah, dž.š, kaže: “ili da roba ropstva oslobodite”. Ovdje se misli na oslobađanje roba muslimana, što razumijemo iz predaje Muavije bin el-Hakema es-Sulemija, koja je zabilježena u Malikovom Muvettau, Šafijinom Musnedu, i Muslimovu Sahihu. Naime ovaj prenosilac spominje da je bio dužan roba osloboditi, a sa njim je došla jedna robinja, pa ju je Allahov poslanik, s.a.v.s, upitao: “Gdje je Allah?” Odgovorila je: “ Na nebu.” Pitao je: “Ko sam ja?” Odgovorila je: “Allahov poslanik:” “Oslobodi je, ona je vjernica,” rekao je Resulullah, s.a.v.s. Iz ajeta se razumije da je Allah, dž.š, sredstva za otkup poredao od lakšeg ka težem. Međutim, ukoliko se nema ništa od nabrojanog, onda se prekršitelju zakletve stavlja u obavezu da posti tri dana. Ono što je jako bitno u ovom ajetu je da se niko ne izuzima od otkupa za prekršenu zakletvu, bez obzira u kakvom imovinskom stanju bio. Ukoliko se ne može udovoljiti ni jednoj od tri nabrojane mogućnosti otkupa, onda se pribjegava postu tri dana, kako se navodi u ajetu: “A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti” Učenjaci se razilaze treba li postiti uzastopno ili može preskok. Po jednom mišljenju uzastopni post nije obavezan, jer riječi Uzvišenog “neka tri dana posti” mogu značiti i skupa ali i razdvojeno kao i u slučaju napašćanja propuštenih dana ramazana. Osobno je pravo svakog pojedinca hoće li postiti uzastopno ili napreskog. Po drugom mišljenju, uzastopno postiti tri dana je obaveza. Ovaj stav bazira se na predajama koje se vezuju za Ubejj bin Ka’ba i Ibn Mes’uda, u kojima stoji da su oni prilikom učenja ovog dijela ajeta dodavali i riječ “mutetabiat” što ima značenje “neka tri dana, uzastopno, posti”. Međutim, dio uleme izražava rezervu prema tom stavu jer je ta predaja na stepenu merfu’a a ne mutevatira, kao ostali vjerodostojni kiraeti.

Lažno zaklinjanje Allahom

Ono na šta posebno želimo skrenuti pažnju jeste lažno zaklinjanje, “el-jeminul-gamus”. Ta vrsta zakletve ubraja se u teške, katastrofalne grijehe, koji se vrlo negativno odražavaju na čovjekovo vjerovanje. Tako od Amr bin el-Asa imam Muslim bilježi predaju da je Vjerovjesniku, s.a.v.s, došao neki gorštak iz pustinje i upitao ga za velike grijehe, našto mu je Poslanik, a.s, odgovorio:“Da Allahu pripisuješ druga.” A šta je poslije toga? “El-Jeminul-gamus,” odgovori Poslanik. “A šta je to el-jeminul-gamus?” “To je kad neko, lažno zaklinjući se, zakine muslimana u njegovom pravu,” U sličnoj predaji od Ebu Umame navodi se da je Alejhisselam rekao: “Ko svojom zakletvom prisvoji pravo jednog muslimana, Allah mu je odredio Vatru, i zabranio Džennet.” Neko od prisutnih je upitao: “Važi li to, Allahov poslaniče, i za nešto neznatno?” Čak i za grančicu misvaka”, odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.

Priča za ibret

U jednoj televizijskoj kontakt-emisiji na temu Zakletva i krivokletstvo javio se jedan gledatelj koji je ispričao potresnu priču i, na kraju, tražio savjet. Zbog njene poučnosti i ibreta spomenućemo je u kratkim crtam. Naime, dvojica provalnika, u pijanom stanju upali su u jednu kuću i počeli da iznose sve što im se sviđalo. Naočigled tog gledatelja razbojnici su ukućane još i maltretirali. Nakon što su se udaljili, došla je policija, da bi na koncu slučaj bio predat nadležnom sudu. U međuvremenu dvojica kriminalaca su našem gledatelju ponudili novac, a zauzvrat, trebalo je da on na sudu posvjedoči kako se ne radi o njima dvojici. On je prihvatio ponudu i na sudu se zaklinjao Allahom, djecom i čime sve ne, samo da bi dokazao da njih dvojica nisu počinili navedeno djelo. Sud ih je oslobodio optužbe. Žena iz opljačkane kuće, ozlojeđena je rekla: “Neka ti Allah da onako kako si zaslužio i kako si istinu rekao”. “Kada sam došao kući, zatekao sam svoju kćerku jedinicu mrtvu”, rekao je plačući, nesretni čovjek.Za ovog nesretnika, ne važi keffaret, osim da zatraži halala od oštećenih, da im izmiri štetu i da se iskreno pokaje Allahu, dž.š.
 
Krivokletstvo u trgovini

Ako bismo analizirali koja kategorija ljudi se najčešće krivo zaklinje, onda bismo mogli primijetiti da su trgovci najskloniji toj štetnoj pojavi u društvu. Ljudima koji se bave mjerenjem i vaganjem, Uzvišeni je u Kur’ni kerimu posvetio čitavo poglavlje El-Mutaffifun u kojem im prijeti zbog zakidanja kojem su skloni. U cilju što povoljnijeg plasmana svoje robe oni se često krivo zaklinju. Poslanik, s.a.v.s, takođe je ukazao na trgovce varalice koji svojom rječitošću i lažnim zaklinjanjem podvaljuju robu i tako se nepravedno bogate. Od Katade se prenosi da je čuo Allahovog poslanika, s.a.v.s, kad kaže: “Čuvajte se pretjeranog zaklinjanja u trgovini, jer, zaista, često zaklinjanje donosi prođu robe, ali njenog vlasnika lišava bereketa.” Sličnu predaju navodi i Ebu Hurejre, r.a, da je Pejgamber, s.a.v.s, rekao: “Zaklinjanje pri prodaji, prodaje robu, ali uništava bereket.”

O zakletvama svojim brinite se

Na samom kraju ajeta Svevišnji nam skreće pažnju i upozorava nas na opreznost pri zaklinjanju, rekavši: “o zakletvama svojim brinite se.” Tri su stvari na koje vjernik mora obratiti pažnju kada se zaklinje. Prvo, treba izbjegavati pretjerano i učestalo zaklinjanje. Osoba koja govori istinu nema potrebe da se zaklinje, osim ako neko insistira na tome. Drugo, ako se zakune pa prekrši zakletvu, dužnost joj je ispoštovati odredbe keffareta, kako bi joj Uzvišeni oprostio za olahko spominjanje Njegovog imena. Ispunjenje keffareta, primorat će je da reducira zaklinjanje, i doprinijet će ozbiljnosti njenog svakodnevnog govora. I treće, vjernik se posebno mora čuvati, lažnog zaklinjanja koje ima štetne posljedice na ovom i budućem svijetu, a koje je Allahov poslanik, s.a.v.s, svrstao u velike grijehe. Ta vrsta zakletve ubraja se u najgnusnije laži što je Uzvišeni, na dosta mjesta u Svojoj Knjizi spomenuo u negativnom kontekstu. U tridesetom ajetu sure El-Hadždž rekao je: “I što više izbjegavajte lažni govor.” Resulullah, s.a.v.s, savjetovao je ashabima: “Zaista iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet. Čovjek govori istinu sve dok ga Allah ne svrsta među istinoljubive. Zbilja, laž vodi ka razvratu, a razvrat uvodi u Džehennem. Tako čovjek laže dok ga Allah ne svrsta u lašce... “A teško li se toga dana lašcima,” zbog prijetnje koju Uzvišeni, na nekoliko mjesta, iznosi u svojoj Knjizi.

Gospodaru naš, pomozi nam da budemo od istinoljubivih. Podari nam volju i snagu u borbi protiv laži. Svrstaj nas među one koji kontrolišu svoj govor i koji o zakletvama svojm brigu brinu, jer Ti si, uistinu dobar, i plemenit. Amin!

KO SU ROBOVI MILOSTIVOG ?

priredio: mr. Halil Mehtic   

 

Kraj sure El-Furkan, Milostivi je ostavio za kazivanjem o svojim robovima. Tu su pobrojana neka svojstva iskrenih Allahovih vjernika, zbog čega ih je On, subhanehu ve teala, nazvao ibadur – rahman i zbog čega im je pripremio džennetske odaje u kojima će vječno boraviti. Spomenut ćemo ajete koji govore o Allahovim, dž.š, robovima i ukratko se osvrnuti na njihovo značenje.

” A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: - Mir vama” !

Robovi Milostivog su oni koji dostojanstveno, skrušeno i mirno hode zemljom. U njihovim pokretima se ne primjećuje nadmenost, raskalašenost i oholost koju je Allah dž.š, u negativnom kontekstu, u drugom ajetu spomenuo rekavši:
“I iz oholosti, ne okreći lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.”

Skrušeno hodanje mora imati mjeru. Ne smije izgledati poput hodanja bolesnog i nemoćnog. Hazreti Omer, r.a, ukorio je mladića koji je iz pobožnosti imao pokrete oronulog starca. Hodanje Allahova poslanika, s.a.v.s, izgledalo je kao da se spuštao niz strminu. Pojam hevnen, spomenut u ajetu, ima značenje smirenosti i staloženosti.

Govor pravih mu’mina je takođe dostojanstven, umjeren i odmjeren. Kada sa bestidnicima i raskalašnicima razgovaraju, ne uzvraćaju istom mjerom, nego tok razgovora nastoje usmjeriti ka pozitivnom ishodu; u protivnom, sustežu se od daljnjeg polemisanja. Na kraju reknu, “mir vama” ili dovu učine. Imam Ahmed prenosi od Nu’mana bin Mukrina el-Muzenija, koji kaže da je neki čovjek opsovao i izgrdio drugog čovjeka, a onaj što je bio vrijeđan reče mu: “Neka je mir s tobom!” Poslanik, s.a.v.s, to je popratio riječima: “Što se ovog tiče, melek koji je između vas, štititi će te od njega, kad god te tako opsuje.”

“I oni koji provode noć pred Gospodarem svojim na tle padajući i stojeći.”

Zatim je Milostivi spomenuo kako Njegovi iskreni robovi noći provode. Njihove noćI su najodabranije i najbolje jer ih provode u pokornosti i pobožnosti Allahu dž.š. 

To je molitva poniznosti, unatoč njihovim dobrim djelima i pokornosti Njihovom Stvoritelju. Njihovo služenje Allahu Uzvišenome nije ih učinilo ponosnim i oholim pa da umišljaju kako su oni Njegovi miljenici i po tom osnovu daleko od Allahove kazne u Džehennemu. Dapače, iako su pokorni, oni se boje kazne i najvećim stepenom poniznosti, u gluho doba noći, mole svoga Gospodara da ih od toga spasi, jer ovise samo o Njegovoj milosti. Uzvišeni ih opisuje u drugom ajetu kao one koji “noću samo malo spavaju, i u praskozorje oprost od grijeha mole”. O njima Uzvišeni kaže i ovo : “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju”. Bdijući noćima oni Uzvišenoga mole: “Gospodaru naš, poštedi nas patnje u džehennemu, jer je patnja u njemu doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište”.

Uvjereni u džehennemske patnje koje Svevišnji opisuje u Svojoj knjizi, oni se umiljavaju Gospodaru, u nadi da će On preći preko hrđavih postupaka njihovih i da će ih poštedjeti patnje u Džehennemu koja je neprolazna i nesnosna. Iako poslušni Allahu, dž.š, oni su brižni za svoj konačni ishod. Prožeti su osjećanjem straha i nade pa zato mole Uzvišenog da ih poštedi boravka u Džehennemu.

“I oni koji kada udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine”.

Znači, nisu rasipnici, prekomjerno ne troše i ne dijele iznad stvarnih mogućnosti. Ne škrtare prema drugima niti prema svojoj čeljadi, tako im uskraćujući njihovo pravo. Oni pravedno postupaju držeći se sredine. Upravo onako kako se kaže u 29. ajetu sure El-Isra’. “Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.” Umjerenost u trošenju je garancija imućstva. Abdullah bin Mes’ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Nema siromaštva za onoga ko umjereno troši”. Ebu Bekr prenosi od Huzejfe (a Huzejfa jedini ovo kazuje) i kaže: “Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: " Divna li je umjerenost u bogatstvu, divna li je umjerenost u siromaštvu i divna li je umjerenost u ibadetima.”

“I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtjeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu.”

U citiranom ajetu Uzvišeni je istaknuo tri velika grijeha od kojih se sustežu ibadur-rahman robovi Milostivog, a to su: robovanje nekom drugom mimo Allaha, ubistvo nedužne osobe i blud. Muhammed, s.a.v.s, je jednom bio upitan: “Koji je grijeh najveći?” a on je odgovorio: “Da pripišeš Allahu druga, a On te je stvorio, da ubiješ svoje dijete bojeći se da će ono jesti tvoju hranu i nafaku i da učiniš blud sa ženom svoga komšije.” Abdullah bin Mes’ud, r.a, navodi da je Allah, dž.š, kao potvrdu tim riječima objavio ajet: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju”…

Stavivši blud u isti kontekst i ravan sa širkom i bespravnim ubistvom, Allah, subhanehu ve teala, želi ukazati na pogubnost tog grijeha i njegove štetne posljedice na ovom i budućem svijetu. U komentaru ovog ajeta Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, upravo apostrofira dio koji govori o bludu (zinaluku). Tako on navodi predaju Ebu Bekr bin ebi ed-Dun’ja, a on od Hejsema bin Malika et-Taija da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “ Nakon širka, kao najvećeg grijeha, nema većeg grijeha kod Allaha, nego da čovjek stavi spermu u maternicu žene koja mu nije dozvoljena.” Mudri Lukman ovako je savjetovao svoga sina: “Sine moj, čuvaj se bluda, početak mu je bojažljivost, a kraj kajanje.”  Allahov poslanik, s.a.v.s, jedanput je upitao ashabe, r.a: «Šta velite za zinaluk?” Rekli su – Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s, su to zabranili do Sudnjeg dana. Poslanik, s.a.v.s, je dodao: «Da jedan od vas učini blud sa deset žena lakše je nego da učini blud sa ženom komšije. A šta kažete za krađu?» upitao je ashabe. Odgovorili su: «Allah i Poslanik su je zabranili i o tome nema dileme.» Vjerovjesnik je dodao: «Kad bi čovjek pokrao kuće deseterice lakše je nego da pokrade kuću svoga komšije.” 

Za sklad i slogu uže i šire muslimanske zajednice neophodni su dobri i čvrsti komšijski odnosi. Pojavom krađe i bluda, a posebno ubistava, taj sklad se narušava, što se negativno odražava na džematski život muslimana. Stoga su šerijatom te pojave strogo zabranjene i neprimjerene su onima koji se žele svrstati u red pravih i iskrenih Allahovih robova.  Istaknuvši tri katastrofalna grijeha Allah, dž.š, završavajući ajet veli: “A ko to radi, iskusit će kaznu.” Odmah u nastavku Svemogući govori o vrsti i trajanju kazne rekavši: “Patnja će mu se na onom svijetu umnogostručiti, i u njoj će prezren vječno ostati.”

Po imami Mevdudijevom mišljenju, to može imati dvojako značenje: 1. njegova kazna neće imati kraja, nego će ponavljati; 2. onaj ko osim svog bezvjerja i idolopoklonstva čini i dalje prekršaje, za svaki prekršAj biće kažnjen pojedinačno; on je kriv za svaki od svojih pojedinačnih grijeha.

Ono što daje nadu i lišava i najtežeg grešnika patnji u Džehenemu jeste iskrena tevba o kojoj se govori u nastavku kazivanja o ibadur-rahman robovima Milostivog. Uzvišeni veli: “ A oni koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i milostiv je. A onaj koji se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.”

Spomenuti ajeti slikovito govore o bezgraničnosti Allahove, dž.š, milosti. Nakon učinjenih teških grijeha, ukoliko se čovjek pokaje i zatraži oprost još na ovom svijetu, Allah, dž.š, će mu, ima nade, oprostiti. Ali, u ajetima se navode uvjeti koji su pokazatelj iskrenog preobraćenja. Na početku se ističe kajanje i odbacivanje neposlušnosti a na kraju je okretanje prema vrlinama i dobrim djelima kao dokaz iskrenog vraćanja Allahu, dž.š.U vezi sa zamjenom loših u dobra djela postoje dva mišljenja. Izdvajamo stav Seid bin Džubejra koji kaže da se pod zamjenom loših u dobra djela, poslije tevbe, misli na obožavanje Allaha, dž.š, poslije obožavanja kipova, na borbu s mušricima poslije borbe s muslimanima, na ženidbu s vjernicama poslije ženidbe s ženama višebožaca. Drugo mišljenje je da će Allah, dž.š, nakon iskrene tevbe i dobročinstva, loše postupke prestupnika, Svojom svemilošću pretvoriti u dobra djela. Kao potvrda tome navodi se hadis kojeg prenosi Džabir od Mekhula da je jedan starac došao pred Resulullaha, s.a.v.s, govoreći o svojim grijesima koji, «kada bi se razdjelili na sve stanovnike zemlje, upropastili bi ih», nakon čega je Allahov Poslanik upitao: - Jesi li musliman? a ovaj je posvjedočio da je samo Allah bog koji nema sudruga i da je Muhammed, s.a.v.s, Njegov rob i poslanik. Vjerovjesnik, a.s, je rekao: “Allah ti je oprostio bez obzira što si takav, promijenio ti je zla djela u dobra.» čovjek je priupitao da se uvjeri: «Allahov Poslaniče, zar moje vjerolomstvo i razvrat?» Nakon toga je čovjek otišao veličajući Allaha i učeći, La ilahe illallah. Potvrđujući Svoju svemilost prema robovima koji se istinski pokaju, On im oprašta grijehe bez obzira na brojnost i težinu, rekavši u drugom ajetu: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”

“I oni koji ne svjedoče lažno, i koji prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno.”

To su takođe odlike robova Milostivog. Oni ne lažu namjerno, jer strahuju od nanošenja nepravde drugome, a to se ubraja u velike grijehe. U vezi s lažnim govorom i lažnim svjedočenjem Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Hoćete li da vam kažem koji su najveći grijesi?” Ashabi su potvrdno odgovorili a on je dodao: “Širk, pripisivanje Allahu druga, i neposlušnost roditeljima.” Poslank, s.a.v.s, bio je na nešto naslonjen, uspravio se i potom nastavio: “Svakako, još lažan govor i lažno svjedočenje, lažan govor i lažno svjedočenje... «'To je toliko ponavljao da smo mi počeli u sebi govoriti: Da hoće prestati.” Uz lažan govor i lažno svjedočenje u ajetu se navodi i beskorisan govor, lagv. Robovi Milostivog, ne bave se štetnim i beskorisnim govorom, niti prisustvuju sjelima gdje se takav govor može čuti. Oni su poput pčele kad naiđe na strvinu ili nešto s neprijatnim mirisom, hitro ga zaobiđu, produžavajući ka svom cilju. Izrazom, lagv u navedenom ajetu, želi se ukazati na nedoličnost sudjelovanja u besmislenom brbljanju, nepristojnim dosjetkama, praznom hvalisanju i slično. Ibn ebi Hatim, u sahih-predaji, prenosi od Ibrahim bin Mejsera: “Ibn Mes'ud je jednom prilikom prolazio pored mjesta gdje je bila neka zabava i nije se zaustavljao, pa je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ibn Mes'ud osvanuo je i omrknuo plemenit.”

“I oni koji kada budu opomenuti ajetima Gospodara svoga, ni gluhi ni slijepi ne ostanu.”


Pravi mu'mini nisu ravnodušni na dokaze Milostivog, naprotiv, “njihova srca se strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.”  Pravi robovi Allahovi, kako veli imam Mevdudi, ne ponašaju se prema Objavi kao da su slijepi ili gluhi i ne zatvaraju namjerno pred tim oči, nego ih se to duboko doima. Oni slijede i provode ono na što su pozvani i drže se daleko od svega što im je zabranjeno. Nisu kao nevjernici koji u svome neznanju, griješenju, zabludi i nepokornosti ustrajavaju. Svi dokazi su uzaludni i oni se zbog toga doimaju kao i gluhi i slijepi. U objašnjenju uz ovaj ajet Zamahšeri primjećuje da se prosječni slušaoci Svete knjige susreću s vanjskim prividom revnosti, i da takoreći, zbog privida, formalno padaju ničice, dok u stvarnosti ni najmanje ne pokušavaju razumjeti Objavu..., te tako u odnosu na sadržaj ostaju gluhi i slijepi. Suprotno tome, oni koji se stvarno boje Allaha, usmjereni su na to da je shvate slušajući je otvorenim ušima i gledajući je otvorenim očima. Hasan Basri, rahmetullahi alejhi, kaže: “Koliko i među onima koji čitaju Allahove ajete ima i gluhih i slijepih, ravnodušnih prema istini koja im se ukazuje. Pravi vjernici su razboriti prema Allahovoj knjizi jer se okoriste onim što vide i čuju iz nje.

I oni koji govore: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.”

Robovi Milostivog ponizno mole Allaha, dž.š, da im daruje potomstvo koje će samo Njemu Jedinome služiti i koje će činiti dobra djela, baš kao što je molio Zekerijja, a.s, rekavši: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka.” Oni nisu zadovoljni time da oni budu Allahu pokorni robovi. Njihova je briga da se broj Allahovih robova povećava, počevši od njihovih potomaka i njihovih supruga. Oni znaju da samo potomstvo kojemu je Allah konačni cilj može biti radost srca i najveći užitak na ovom svijetu i društvo u Džennetu. Allahovi robovi mole da budu predvodnici bogobojaznima, to jeste uzorom i vođama drugim ljudima, za kojima će se povoditi u čestitosti i odanosti Allahu, dž.š. A da bi mogli biti uzorom u čestitosti i sami moraju biti čestiti. Oni mole da budu prvi među vjernicima u širenju pravednosti i činjenju ibadeta na ovom svijetu.

“Oni će biti, za ono što su trpjeli, odajama džennetskim nagrađeni i u njima će pozdravom i blagoslovom biti susretani. U njemu će vječno ostati, a kako su one divno prebivalište i boravište !”

Da bi se postigla nabrojana svojstva s kojima Milostivi opisuje svoje odane i iskrene robove, neizbježna je izdržljivost i strpljenje (sabur) na Njegovom putu. Istinski robovi Allahovi, strpljivo i hrabro podnose sve progone kojima su izloženi od neprijarelja istine i ostaju postojani i dosljedni u svojim nastojanjima da Allahov zakon ostvare. Oni revnosno ispunjavaju svoje obaveze prema Allahu, dž.š, iskreno i bez straha i odolijevaju svim iskušenjima. Zbog postignutih vrlina i pokazane strpljivosti, On Uzvišeni, nagrađuje ih odajama džennnetskim u kojima će pozdravom i blagoslovom biti susretani i čašćeni u izobilju i raskoši Gospodara njihovog. Kao što Uzvišeni u drugom ajetu kaže: “Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište.” “U njemu će vječno boraviti, o kako su one divno prebivalište i boravište,” to jest, divne li su te odaje za gledanje i udobne za stanovanje.
 
U nizu spomenutih ajeta navodi se jedanaest vrlina: skromnost, blagost, provođenje noći u namazu i molitvi, strahopoštovanje pred Allahom, izbjegavanje rasipanja i škrtosti, distanciranje od idolopoklonstva, od vanbračnih odnosa i ubistava, od grijeha, te prihvaćanje opomena i, konačno, poniznost pred Allahom.Želimo li biti s robovima Milostivog, spomenuti ajeti sure El-Furkan treba da nam budu podstrek i putokaz. 

Gospodaru naš, svrstaj nas među ibadur-Rahman, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost srca naših i učini nas istinskim predvodnicima bogobojaznih, jer Ti si neizmjerno plemenit i dobar prema robovima svojim. 

A m i n !

SUNNETI ZA VRIJEME JELA I PIĆA

 KULTURA PONAŠANJA ZA VRIJEME JELA I PIĆA
priredio: dr. Sefik Kurdic

Krajnji cilj našeg boravka na Zemlji je spoznaja i približavanje Gospodaru svjetova. To se postiže znanjem i djelovanjem. Taj cilj ne može se ostvariti, uz ostale pretpostavke, bez fizičkog zdravlja i tjelesne sposobnosti, a to se postiže konzumiranjem hrane i pića.

Otuda su neki pripadnici Zdrave tradicije/Selefu-s-salih tvrdili da je hrana dio vjere i to, opet, na temelju kur'anskog teksta: dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite! Naravno, ovdje se podrazumijeva da osoba jede da bi time poboljšala svoje intelektualne i fizičke sposobnosti na putu približavanja svome Gospodaru. Ako to bude činila iz tih razloga, onda će svaki zalogaj konzumiran na dozvoljen način biti nagrađen i vrednovan na Sudnjem danu. Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu koji prenosi Sa'd b. ebi Vekkas, r.a, jasno to potcrtava: Čovjek će, uistinu, biti nagrađen čak i za zalogaj koji stavi u svoja i u usta svoje žene! 

Budući da se čak i za uzimanje jela i pića predviđa nagrada od strane Gospodara, potrebno je znati šta konzumirati, kako i na koji način. Sljedeća uputstva, na temelju sunneta Allahovog poslanika, s.a.v.s, na najbolji način će nam pomoći da, uz uživanje u halal ishrani, dođemo i do obećane nagrade.

Naše ponašanje može se podijeliti u tri dijela: prije, za vrijeme jela i nakon jela.

1. Kultura ponašanja prije jela

Ukoliko želimo da naše konzumiranje hrane bude blisko konzumiranju Poslanika islama, s.a.v.s, onda bi trebalo ispunuti sljedeće uvjete:

1. Voditi računa da hrana koju konzumiramo bude sigurna od svih primjesa harama i da način sticanja zarade mora biti u skladu s islamskim propisima, kako se ističe u kur'anskom ajetu: Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način!

2. Pranje ruku prije jela: Allahov Poslanik, s.a.v.s, prakticirao je pranje ruku prije jela, što vidimo u hadisu koji prenosi njegova časna supruga, Aiša, r.a, a u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi bio džunub, a htio bi spavati – okupao bi se, a kada je namjeravao jesti – oprao bi ruke! Pranje ruku posebno je preporučljivo kada neko dira nešto što bi moglo ugroziti njegovu higijenu. Međutim, veliki broj islamskih učenjaka prao je ruke prije jela čak i ako su već bili abdestili. Očito se time željelo biti što bliže praksi Poslanika islama, s.a.v.s. Tako Ebu Bekr el-Meruzi kaže: Vidio sam kako imam Ahmed, iako pod abdestom, pere ruke i prije i poslije jela!
 
3. Serviranje hrane na zemlju ili sofru, a ne na sto, što je bliže sunnetu. U jednoj mursel-predaji koju prenosi Hasan el-Basri, spominje se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi se hrana donijela, postavio je na zemlju!, što je, po mnogima, bliže skromnosti. S druge strane, jesti na zemlji, odnosno tlu, znači prisjećati se zemlje u koju treba leći, a jesti na sofri, aludira na sefer tj. putovanje i napuštanje ovog svijeta. Otuda je, jelo za stolom, kako čine drugi narodi, jedna od novotarija koje su nastale nakon Poslanika, s.a.v.s.Međutim, iako je jelo na zemlji bliže sunnetu, ipak, mnogi učenjaci ne drže da je zabranjeno jesti za stolom ili nečim drugim odignutim od zemlje, ako se ima za cilj što veća higijena prilikom uzimanja hrane.
 
4. Ne jesti naslonjen: Zna se da Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije jeo naslonjen ni na jednu stranu. Ebu Džuhajfe, r.a, prenosi hadis u kojem stoji da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako kaže: Ja, doista, ne jedem naslonjen!  Ibnu-l-Kajjim pojašnjava da naslanjanja prilikom jela ima tri vrste: a) naslanjanje na stranu, b) sjesti podvijenih i prekrštenih nogu i c) naslanjanje na jednu nogu.

U predaji Abdullaha b. Jusra, r.a, navodi se da je Poslaniku, s.a.v.s, poklonjena ovca koju je jeo sjedeći na koljenima, pa na upit ashaba zašto tako sjedi, Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Allah me je učinio plemenitim robom a ne nepokornim silnikom! Ibn Bettal, komentarišući taj hadis, smatra da je to Allahov Poslanik, s.a.v.s, učinio iz pokornosti svome Gospodaru, velike zahvalnosti i vanredne skromnosti. Iako jedna grupa islamskih autora smatra da se može čovjek naslanjati i prilikom jela i da u tome nema nikakve zabrane, ipak Ibn-l-Esir smatra da je zdravstveno ispravnije ne naslanjati se prilikom jela, kako bi hrana bez problema mogla normalno ići svojim tokom, dok Ibrahim en-Nehai, predstavnik druge generacije muslimana, tvrdi da su oni smatrali pokuđenim jesti naslonjeni plašeći se velikih trbuha ! Očito je, ukoliko bi se slijedila praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, sjedenja na koljenima ili sjedenja na lijevoj sa podrvnutom desnom nogom, čime se dobrano pritisne trbuh, ne bi se mogli prejesti, te bi nakon ustajanja od trpeze, imali sasvim dovoljno prostora za vazduh, što je kudikamo zdravstveno ispravnije, nego kada u mehkim i udobnim stolicama i za stolom pretrpamo trbuhe i ne nađemo, nakon ukusnih jela, nimalo prostora za disanje! 

5. Svaka osoba bi, prije nego počne jesti, trebalo bi da ima namjeru da jede iz razloga što želi ojačati kako bi mogla sasvim normalno izvršavati Allahova naređenja, a ne zato da bi se uživalo u određenoj hrani. U tome nam mogu pomoći prve generacije muslimana, koje su jele da bi mogle izdržati napore ibadeta.
 
Imam Šafija veli: Nisam se najeo punih šesnaest godina!, navodeći razlog za to: jer sitost čini tijelo tromim i teškim, umanjuje pronicljivost, povećava san i čini osobu manje otpornom na ibadet! Tako Ibrahim b. Šejban kaže: Punih osamdeset godina nisam ništa pojeo radi svoje pohote i gurmanluka! Zanimljiva je izjava Abdullaha b. Omera, r.a, koji kaže: Nisam se najeo otkako sam islam primio!  Praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prve generacije muslimana bila je da ne jedu dok ne izgladne, a kada izgladne ne jedu do sitosti. To je, priznaćemo, najbolja preventiva protiv mnogih bolesti, od čega pati savremeni čovjek. Analizirajmo Poslanikov, s.a.v.s, hadis pa ćemo otkriti neslućene mudrosti u njemu. Mikdam b. Ma'dikerib, r.a, kaže da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako veli: Čovjek neće napuniti posudu goru od svog stomaka. Dosta mu je nekoliko zalogaja da ojača svoja leđa, a ako već moradne malo više da jede, onda neka trećinu stomaka napuni hranom, drugu vodom a treću neka ostavi da može nesmetano disati! Koliko su prve generacije vodile računa o tome, vidi se iz pisma Sufjana es-Sevrija koje je uputio Osmanu b. Zaidi, u kojem mu, između ostalog, piše: Ako želiš da očuvaš svoje tijelo zdravim i da smanjiš san i lijenost, onda smanji hranu !

6. Da bude zadovoljan onim što ima za jelo i što je servirano. Uz to se traži od svake osobe da ne traži mahanu u jelu. Ako može jesti će, a ako ne može – ostaviće! Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da Resulullah, s.a.v.s, nikada hranu nije kudio, ako bi mu se dopala jeo bi, a ako ne bi, ostavio bi je!
 
7. Da se trudi da jelu prisustvuje što više osoba, jer je u tome bereket. Vahši b. Harb prenosi od svog oca a on od djeda da su ashabi pitali Vjerovjesnika, s.a.v.s: Allahov Poslaniče, mi jedemo ali se ne možemo zasititi?! Odgovorio je: Očito je da jedete odvojeno! Nakon njihovog prizananja da je tako, rekao je: Jedite zajedno i spomenite Allahovo ime pri tome, pa će vam Allah spustiti svoj bereket u hrani!

2. Kultura ponašanja za vrijeme jela

Za vrijeme jela treba obratiti pažnju na sljedeće elemente:

1. Proučiti Bismillu
 
Kako svaki posao treba početi Bismillom, tako i objedovanje treba početi Allahovim imenom. Omer b. ebi Seleme, r.a, prenosi, da je još kao dječak jeo sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s, kada mu je napomenuo: Dječače, prouči Bismillu, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe! Imam Nevevi kaže da je samo izgovaranje: bismillahi, dovoljno i da se time ispunjava sunnet. Međutim, on tvrdi da je još bolje i vrednije izgovoriti: Bismillahir-rahmanir-rahim. Uz to je mustehab glasno proučiti Bismillu radi podsjećanja drugih. Ukoliko bi se zaboravilo proučiti Bismillu na početku jela, onda će se to učiniti čim se sjetimo u toku jela. Ovo se temelji na hadisu, koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi njegova supruga Aiša, r.a: Kada neko od vas jede neka prouči Bismillu na početku, a ako to zaboravi, neka, kada se sjeti, kaže: Bismillahi evvelehu ve ahirehu/U ime Allaha, na početku i na kraju! Koliko je značajno proučiti Bismillu za vrijeme jela najbolje će ilustrirati hadis koji od Poslanika, s.a.v.s, prenosi njegov vjerni ashab Džabir, r.a: Kada neko od vas uđe u svoju kuću, pa spomene ime Allaha Uzvišenog, pri ulasku i prilikom jela, šejtan kaže (svojim prijateljima): Nema vam konaka niti večere!, a kada uđe a ne spomene Allaha Uzvišenog, šejtan kaže: Našli ste konak!, a ako ne spomene Allaha Uzvišenog kada počne jesti, tada kaže: Našli ste konak i večeru!

2. Jesti desnom rukom
 
Poslanik islama, s.a.v.s, je u svemu, časnom i dostojanstvenom, preferirao desnu stranu. Posebno je to naglašavao kada su u pitanju hrana i piće. Kategorički je zabranio prinositi hranu ili tekućinu ustima lijevom rukom. U hadisu koji prenosi Džabir, r.a, Vjerovjesnik, s.a.v.s, upozorava: Ne jedite lijevom rukom, jer, doista, šejtan jede lijevom rukom!  U predaji Abdullaha b. Omera, r.a, Allahov Poslanik, s.a.v.s, ističe: Kada neko od vas jede, neka jede desnom rukom, a kada pije neka pije desnom rukom, jer, uistinu, šejtan i jede i pije lijevom rukom! Na žalost, brojne se osobe, koje slijedeći zapadne manire i običaje, odbacuju tu kategoričku naredbu Poslanika, s.a.v.s, i jedu ili piju lijevom rukom. Posebno je to opasno za one koji znaju ovo islamsko pravilo, ali ga se ne pridržavaju. Bojim se da se takvima, zbog neposlušnosti Poslaniku, s.a.v.s, ne desi ono što se desilo onom čovjeku koji je oponirao Poslaniku islama, s.a.v.s, pa mu je ruka osušila. Naime, Seleme b. el-Ekve', r.a, prenosi da je neki čovjek jeo u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s, lijevom rukom, na što ga je on upozorio: Jedi desnom! Taj čovjek je odgovorio: Ne mogu! Poslanik, s.a.v.s, mu reče: I ne mogao?! A on nije htio, ustvari, poslušati zbog oholosti. Prenosilac, dalje kaže: Nije nikada više mogao ruku podići do svojih usta! Zna se da je znatan broj osoba koje su, po rođenju, tzv. ljevaci, tj. sve što rade čine lijevom rukom i to daleko ljepše i bolje. Treba naglasiti da takve osobe treba postepeno da vježbaju da to čine desnom rukom, obzirom da ju je Poslanik, s.a.v.s, preferirao, a posebno je to potcrtao prilikom prinošenja hrane ili tekućine ustima. Ibnu-l-'Arebi, poznati islamski pravnik, smatra da je prinošenje hrane ili pića lijevom rukom grijeh i naglašava da je svako poistovjećivanje sa šejtanom haram!

3. Jesti ispred sebe
 
Musliman će jesti ispred sebe, a posebno kada to čini u društvu. To smo već spomenuli u citiranoj predaji Omera b. ebi Seleme, r.a, koju bilježi imam Buhari u Sahihu. Pod tim se podrazumijeva, takođe, da čovjek jede ispred sebe a ne sa sredine posude. Ibn Abbas, r.a, prenosi hadis Poslanika, s.a.v.s, u kojem se kaže: Bereket se spušta na sredinu posude, pa jedite s njenih krajeva a ne sa sredine! U predaji Abdullaha b. Busra, r.a, stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Jedite s krajeva posude, a ostavite sredinu, pa će vam hrana biti berićetna.

4. Jesti s tri prsta i oblizati ih nakon jela
 
Praksa Poslanika islama, s.a.v.s, bila je da jede s tri prsta desne ruke i to: palcem, kažiprstom i srednjim prstom a nakon jela, oblizao bi prste, prije nego ih je oprao. Ka'b b. Malik, r.a, kaže: Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako jede s tri prsta, pa kada je završio, oblizao ih je. Ibn Abbas, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Kada neko od vas završi sa jelom, neka prste ne briše, dok ih ne obliže. Vjerovjesnik, s.a.v.s, to povezuje s bereketom u hrani, pa u predaji Džabira, r.a, stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, naredio oblizivanje prsta i potiranje posude iz koje smo jeli, potcrtavši: Vi ne znate u čemu je bereket!

5. Ukoliko ispadne zalogaj, ne bacati ga, već pojesti
 
Musliman će, cijeneći hranu kao Allahovu blagodat, ukoliko ispadne zalogaj, otresti sa njega ono što se eventualno nakupilo i pojesti ga. On neće pokazati svoju nezahvalnost, oholost i rasipništvo pa ga bacati, kao što to mnogi, nažalost, čine. Džabir, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kada nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka je podigne i otkloni ono što mu smeta a onda neka ga pojede, ne ostavljajući ga šejtanu!

6. Ne puhati u hranu
 
Ukoliko je hrana ili napitak vreo nije dozvoljeno puhati u hranu ili piće kako bi ih, na taj način ohladili, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio puhati u hranu ili piće. Ebu Se'id el-Hudri, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio da se puše u piće, pa je neki čovjek upitao: A šta sa trunkom koju ugledam u posudi?! Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Prospi je! Taj čovjek će ponovo: Ja ne mogu da se napijem u jednom dahu. Poslanik, s.a.v.s, mu je savjetovao: Onda udalji posudu od usta (za vrijeme predaha).