Thursday, 28 February 2013

HAFIZI KUR’ANA BIT ĆE PRVACI MEĐU STANOVNICIMA DŽENNETA

priredio: dr. hfz. Safet Halilović

Jedna od posebnosti Kur’ana časnog je da je to knjiga koja se može naučiti napamet. Taj proces se na arapskom jeziku naziva hifzu-l-Kur’an, a osoba koja je u cijelosti naučila Kur’an napamet naziva se hâfizu-l-Kur’an, što se može prevesti kao čuvar Kur’ana. Proces memorisanja Kur’ana kod nas se naziva hifz ili hafizluk, a osoba koja je naučila cijeli Kur’an napamet dobiva časnu titulu hafiza. Zašto se Kur’an memoriše i uči napamet? Imaju li ljudi koji poznaju Kur’an napamet neke posebnosti? Kakve obaveze proističu iz toga spram Kur’ana i ummeta? Kako se može postati hafiz? Odgovore na navedena pitanja pronaći ćete u ovom radu.

Kur’an je za muslimana Allahova, dž.š., objava i knjiga u kojoj je sadržana Njegova poruka. To je središnja istina islamskoga življenja. Život muslimana je skoncentrisan na Kur’an. Musliman živi s Kur’anom. Još od prvog trenutka, kada ga majka rađa, na uši muslimanskog novorođenčeta uči se šehadet koji predstavlja suštinsku poruku Kur’ana. Musliman još dok je dijete izgovara neke odlomke Kur’ana, da bi ih zapamtio i stalno ponavljao u svakodnevnim namazima. On se ženi dok se odlomci iz Kur’ana recitiraju, a i kada umire preporučljivo je da se pored njega uči Kur’an. Ukratko, Kur’an je tkivo od kojeg je satkan život muslimana; njegovi ajeti su poput niti iz kojih je izatkana supstancija njegove duše.

Kur’an je posljednja objava Svevišnjeg Stvoritelja ljudima. U tekstu Kur’ana naglašava se da je njegovo očuvanje u prerogativi Onoga koji ga je objavio: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo, i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)

Jedan od vrlo bitnih načina očuvanja Kur’ana časnog od bilo kakvog mijenjanja nalazi se u činjenici da je Kur’an knjiga koju je moguće u cijelosti naučiti napamet. Zahvaljujući toj činjenici muslimani imaju sačuvan izvornik svoje svete knjige, jer je Kur’an, odmah nakon što je dostavljen Poslaniku, s.a.v.s., istovremeno i zapisivan i memorisan. Nadahnuti Poslanikom, s.a.v.s., koji je i sam bio hafiz, kao i njegovim hadisima koji hvale učenje Kur’ana napamet, muslimani su jednostavno natjecali u tome ko će znati više Kur’ana napamet.

Jedan od brojnih aspekata kur’anske mu’džize (nadnaravnosti) očituje se, svakako, i u činjenici da je Kur’an knjiga koja se može u cijelosti naučiti napamet. Komentarišući 17. ajet sure El-Kamer: “A mi smo Kur’an olakšali za zikr, pa ima li iko ko bi pouku primio?”, poznati komentator Kur’ana iz (islamske) Španije imam El-Kurtubi rekao je: “Olakšali smo Kur’an za učenje napamet i pomažemo onome ko želi da ga nauči, pa želi li neko da nauči Kur’an napamet, pa da bude pomognut u tome?”

Poslanik, s.a.v.s. - prvi hafiz Kur’ana

Tradicija učenja Kur’ana napamet datira još iz vremena Poslanika, s.a.v.s. On lično je poznavao Kur’an napamet i podsticao je druge da ga što više pamte. O tome postoje brojne tradicijske predaje koje bilježe autori poznatih hadiskih zbirki.

Imam El-Buhari zabilježio je u Sahihu od Ibnu ’Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi primao Objavu od meleka Džibrila pokretao svoje usne ponavljajući ono što bi mu melek dostavljao iz straha da mu nešto ne promakne. To stanje Poslanikove zabrinutosti registrovano je u Kur’anu, u suri El-Kijameh, gdje mu se nalaže da tako više ne čini jer, on koji je dostavitelj Allahove, dž.š, Poruke ljudima, ima garanciju od Svevišnjeg da će ono što mu se objavljuje biti sačuvano u njegovim prsima i njegovom razumu onako kako mu je objavljeno. “Ne izgovaraj Kur’an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.” (El-Kijame, 16-19.)

Ovi ajeti bilježe Poslanikovu silnu želju da doslovce zapamti sve što mu se objavljuje od Kur’ana časnog. Toj njegovoj želji je udovoljeno. Prvi hafiz Kur’ana, dakle, bio je lično Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., kojemu je – kako ističu navedeni ajeti – zajamčeno da će ajeti koji mu se dostavljaju biti sačuvani u njegovoj memoriji.

U hadiskim djelima navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., svake godine u mjesecu ramazanu učio Kur’an pred melekom Džibrilom. Taj proces poznat je u islamskoj literaturi kao mu’areda, što bi se moglo prevesti sa zajedničko učenje ili izlaganje. U godini u kojoj je preselio na ahiret Poslanik, s.a.v.s., je dva puta izložio, tj. preslušao Kur’an pred plemenitim melekom. O tome postoji predaja koju bilježi imam El-Buhari u Sahihu od Aiše, r.a., koja pripovijeda: “Došla je (jednom prilikom) Fatima, idući hodom koji je bio veoma sličan hodu Allahova poslanika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., dočekao ju je riječima dobrodošlice: ’Dobro mi došla, kćeri moja!’, a zatim je posadio sa svoje lijeve ili desne strane. Potom joj je nešto tiho ispričao pa je ona zaplakala. Rekla sam: ’Zašto plačeš?’ Zatim joj je opet nešto povjerljivo kazao, našto se ona nasmijala. Rekla sam: ’Nisam te vidjela kao danas da si istovremeno i obveseljena i ožalošćena!’ ’Ja nisam od onih koji bi odali tajnu Allahovog poslanika, s.a.v.s.’ – odgovorila je. Nakon što je Allahov poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret ponovo sam je upitala, pa mi je kazala: ’Tom prilikom (Poslanik) mi je u povjerenju rekao: ’Džibril me svake godine po jedanput presluša Kur’an. Ove godine me je preslušao dva puta. Mislim da je to nagovještaj da je moj edžel (smrt) blizu. Ti si prva od moje porodice koja će mi se priključiti’. Na ove riječi sam zaplakala. On je potom kazao: ’Jesi li zadovoljna da budeš prvakinja među džennetskim ženama i ženama vjernika?’ Kad sam to čula ja sam se osmijehnula.”

Imajući u vidu činjenicu da Poslanik islama nije znao čitati i pisati, o čemu postoji saglasnost svih relevantnih historijskih izvora a o tome govori i sam Kur’an, jasno je da se on prilikom ovih mu’areda oslanjao na svoj hifz, tj. da je učio pred melekom napamet.

Svako ko proučava život Allahovog poslanika, s.a.v.s., primijetiće da je on ispunjen konstantnim druženjem sa Kur’anom. Poslanik je bio uz Kur’an i s Kur’anom u svim situacijama. Učio ga je i danju i noću, i na putu i kod kuće. Njegov život je, ustvari, praktična primjena kur’anskih normi i principa, do te mjere da je njegova supruga Aiša, r.a., kada je bila upitana za njegov ahlak (ćud, ponašanje) kazala: ” Ahlak Allahovog poslanika, s.a.v.s., bio je Kur an.”

Zbog čega se Kur’an uči napamet ?

Poslanik, s.a.v.s., posvećivao je veliku pažnju učenju Kur’ana napamet iz više razloga. Jedan od vrlo bitnih je činjenica da je memorisanje Kur’ana najpouzdaniji put da se sačuva Kur’an od bilo kakve izmjene ili preinake. Iako su Kur’an u cijelosti još u vrijeme Poslanikovog života zapisali njegovi zvanični pisari (kuttabu-l-vahj), očuvanje autentičnosti Kur’ana njegovim memorisanjem (od strane velikog broja ljudi) bilo je daleko praktičnije s obzirom da pismenost u to vrijeme nije bila rasprostranjena. Arapi tog vremena su, inače, bili poznati kao ljudi koji su imali veoma razvijenu moć pamćenja. Oni su pamtili svoje rodoslovlje i napamet kazivali i učili kaside (spjevove) koje su mogle sadržavati i po nekoliko stotina bejtova (stihova). U korespondenciji s drugima uveliko su se oslanjali na veoma jaku moć pamćenja i memorisanja.

Kur’an je glavni izvor vjere islama bilo da se radi o idejnom (akaidskom), zakonodavnom (šerijatskom), moralnom ili nekom drugom pogledu. Zato je njegovo pamćenje napamet (hifz) ono što je od vitalne važnosti.

Kur’an se mora pamtiti napamet, bar neke njegove cjeline, i zbog obredoslovlja. Naime, svaki vjernik je, po islamskom učenju, dužan obavljati propisane namaze pet puta dnevno. Na tim namazima mora se učiti nešto iz Kur’ana i to napamet. Zato je potrebno da svaki vjernik i vjernica znaju nešto iz Kur’ana napamet. Ako se ima u vidu i činjenica da pored pet propisanih (farz) namaza u toku dana i noći postoje i namazi utvrđeni Poslanikovom praksom (sunneti), kao i dobrovoljni (nafile) namazi čije obavljanje se vezuje za noć, uz preporuku da se na njima (pro)uči što više Kur’ana, onda je sasvim jasno kolika je vjernikova potreba za poznavanjem Kur’ana napamet.

No, ipak glavne razloge koji su motivisali ljude da pamte cijeli Kur’an napamet treba tražiti prvenstveno u dvije stvari. Prvo: Ljubav prema ovoj Knjizi, jer još od vremena ashaba (drugova Allahovog, dž.š, poslanika) koji su živjeli u vremenu kada je objavljen Kur’an, pa sve do danas, muslimani diljem svijeta su se odnosili prema Kur’anu s posebnim respektom i uvažavanjem. Kur’an je za njih bio nešto što je sveto, nešto što dolazi s božanskih izvora. “Zato je svako slovo i svaka riječ bila jedna nebeska riznica. Svaki musliman je ovu nebesku riznicu čuvao na najvrednijem mjestu, u najskrovitijoj unutrašnjosti svoga srca. Muslimani su bili spremni da za ovu svetu i uzvišenu Knjigu krenu u najžešću borbu, a da bi postigli njeno puno nadahnuće i upućenje žrtvovali su imetke i živote, kuće i rodnu grudu. Konačno, ostavljali su i napuštali sve ono što su u životu smatrali najboljim i najvrednijim. Svaki kur’anski ajet, koji bi nanovo bio objavljen, udahnuo bi u njih jedan posve nov život. Najveći i najuzvišeniji cilj svakog muslimana je bio znati i naučiti svaki kur’anski ajet.”

I, drugi razlog nalazi se u činjenici da je Allahov poslanik, s.a.v.s., puno podsticao na učenje Kur’ana napamet te je u tom pogledu izrekao brojne hadise koji govore o vrijednostima tog čina. Spomenućemo neke od njih.

Hadisi koji podstiču na učenje Kur’ana napamet

Nastojeći da kod svojih sljedbenika razvije ljubav prema učenju Kur’ana napamet Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Onaj u čijoj nutrini nema nimalo Kur’ana (tj. ko ne zna ništa od Kur’ana napamet), takav je poput porušenog zdanja.” Sintagma el-bejtu-l-harib koja je navedena u ovome hadisu, što doslovce znači porušena kuća ili zdanje koje je zbog svoje ruševnosti napušteno i nenastanjeno, upotrebljena je za slikovito prikazivanje osobe koja ne zna napamet ništa od Kur’ana časnog. Poruka ovog hadisa je da svaki vjernik treba da nauči napamet jedan dio Kur’ana kako ne bi bio poput ruševnog zdanja od kojeg nema koristi i koje svi izbjegavaju.

Ističući značaj poznavanja Kur’ana napamet, što podrazumijeva njegovo ispravno razumijevanje kao i življenje u okrilju njegovih normi i principa, Allahov poslanik, s.a.v.s., je izrekao sljedeći hadis:

“Allah ima dva ehla među ljudima. 'Koji su to, Allahov poslaniče?' – upita neko. 'To su oni koji su stalno s Kur’anom (ehlu-l-Kur’an). Oni su Allahov ehl (čeljad) i Njegovi odabranici' – odgovorio je Allahov poslanik.'

Pojam ehl koji je upotrijebljen u ovome hadisu u arapskom jeziku ima nekoliko značenja: porodica, supruga, kućna čeljad… Po mišljenju istaknutog izučavatelja Kur’ana iz Egipta, prof. dr. Muhammeda Ebu Šehbeta, ovaj hadis može se razumjeti na sljedeći način: “Allah među svojim stvorenjima ima dvije kategorije ljudi koje naročito pazi i počast im ukazuje. On ih vanredno štuje i posebnu im pažnju posvećuje, isto kao što vladar posebno pazi svoju porodicu i saradnike koji su u njegovj neposrednoj blizini. Ovdje je riječ o alegorijskom izražavanju i slikovitom prikazivanju. Ovaj hadis – kao i ostali koji govore o vrijednostima pamćenja Kur’ana napamet – ne odnosi se na one ljude koji pamte Kur’an a da ne poznaju njegov sadržaj i pridržavaju se njegovih odredbi. Ehlu-l-Kur’an uče Kur’an napamet, pravilno ga razumijevaju i, naravno, žive u duhu njegovih principa. To je ono na čemu su bili ashabi i prve generacije ovog ummeta.”

Prenosi Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a., da je Ressulullah, s.a.v.s., rekao: “Doći će sahibu-l-Kur’an (onaj ko se stalno družio s Kur’anom, tj. hafiz) na Sudnjem danu, pa će Kur’an reći: ’Allahu, počasti ga!’ Tada će mu se staviti na glavu kruna dostojanstvenosti. Kur’an će reći: ’Allahu, povećaj mu!’ Tada će mu se obući ogrtač dostojanstvenosti. Kur’an će reći: ’Allahu, budi zadovoljan s njim!’, pa će biti zadovoljan. Potom će se reći: ’Uči i uzdiži se!’ A sa svakim proučenim ajetom biće podignut za jedan stepen.”

Koristi od učenja Kur’ana imaće i roditelji onoga ko uči Kur’an i živi u njegovom okrilju. O tome govori hadis koji bilježi imam El-Hakim u znamenitom hadiskom djelu El-Mustedrek od Burejde, r.a., da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko bude učio Kur’an, proučavao ga i radio po njemu, na Sudnjem danu će mu biti stavljena na glavu kruna od nura koja će svijetliti kao što svijetli Sunce. Njegovi roditelji bit će zaogrnuti s dva ogrtača, pa će reći: ’Zašto li smo ovako obučeni?’ Biće im kazano: ’Zato što je vaše dijete stalno bilo uz Kur’an’.”

O posebno velikim počastima koje će biti ukazane hafizima Kur’ana svjedoči predaja koju bilježi imam Et-Taberani u Mu’džemu u kojoj se navodi: “Hafizi Kur’an bit će prvaci među stanovnicima Dženneta (’urefa’u ehli-l-Dženneti).”

I sljedeći hadis ukazuje na vanredne počasti koje će biti ukazane čuvarima (hafizima) Kur’ana. Prenose Et-Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Alije, r.a., da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko bude učio Kur’an pa ga nauči napamet, uz pridžavanje njegovih odredbi (halal i haram), Allah će ga uvesti u Džennet i omogućiće mu da bude šefa’atdžija (zagovornik) za deset bližih članova svoje porodice od kojih je svaki bio zaslužio ulazak u Džehnnem!”

Dakle, sasvim je normalno da hadisi koji obećavaju ovakve nagrade i počasti onima koji nauče Kur’an napamet budu podstrek muslimanima, bez obzira gdje i kada živjeli, da se angažuju na memorisanju Kur’ana časnog.

Prve generacije muslimana su u tome prednjačile. Učenje Kur’ana smatrali su najboljim djelom i sve su ostavljali da bi se mogli posvetiti Kur’anu. Kada su prigovorili Abdullahu b. Mes’udu da malo nafile posti , odgovorio im je: “Kada postim oslabim u učenju Kur’ana, a učiti Kur’an mi je najdraže!”

Uz pamćenje Kur’ana učili su i njegov sadržaj i odredbe, nastojeći da to sve primijene i u praktičnom životu. Prenosi se da je Ibn Omer osam godina proučavao suru El-Bekare, učeći njene ajete napamet uz razumijevanje njenih poruka. Neki islamski učenjaci smatraju nekom vrstom bid’ata pamćenje Kur’ana napamet bez razumijevanja njegovih odredbi. Ebu-l-Velid b. Rušd u djelu Džami’u-l-bejani ve-t-tahsil pripovijeda kako je Ebu Musa el-Eš’ari pisao halifi Omeru, r.a., da je u Basri mnogo ljudi naučilo Kur’an napamet. Omer mu je odgovorio da im odredi stanovite nagrade iz državne kase. Kada mu je Ebu Musa pisao da se broj hafiza sljedeće godine udvostručio, Omer mu je odgovorio: “Ostavi ih, ja se bojim da se svijet ne zabavi učenjem Kur’ana napamet, a da ne zapusti njegovo razumijevanje.”

Učenje Kur’ana napamet na našim prostorima

Učenje Kur’ana napamet nije pitanje koja se tiče samo Arapa na čijem jeziku je objavljen Kur’an. I drugi narodi koji su prihvatili islam također su učili Kur’an napamet i to je postalo nerazdvojivom tradicijom njihove kulturne baštine.

Učenje Kur’ana napamet na prostorima koje nastanjuju (ili su nastanjivali) bosanskohercegovački muslimani zastupljeno je na tim prostorima još od dolaska islama. Kur’an se, dakle, na prostorima Bosne i Hercegovine uči napamet već više od pet stotina godina. Štaviše, može se konstatovati da je tradicija učenja Kur’ana napamet kod Bošnjaka bila izrazito zastupljena, s obzirom da su oni malobrojan narod i da im arapski jezik, na kojem je objavljen Kur’an, nije maternji.

U prilog toj konstataciji ide i studija koju je uradio istaknuti bosanski alim, rahmetli Mehmed-ef. Handžić, u osvrtu o učenju Kur’ana napamet napisanom početkom četvrte decenije dvadesetog vijeka. U toj studiji on ističe da je od 1878. godine pa do tada, sâmo Sarajevo imalo preko 160 hafiza Kur’ana. Potom on navodi njihova imena i kraće biografije.

Tradicija učenja Kur’ana napamet na prostorima Bosne i Hercegovine je znatno poremećena u vremenu komunističkog režima, iako je i tada bilo onih koji su uspjeli da u cjelosti nauče Kur’an.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu je, u izvjesnoj mjeri, doprinijela nacionalnom i vjerskom osvješćavanju Bošnjaka, tako da se i broj onih koji žele naučiti Kur’an napamet znatno povećao. Npr. samo u jednoj od naših medresa, prošle godine je od 34 maturanta njih devet naučilo Kur’an napamet za vrijeme školovanja. To je, doista, nešto što raduje svakog vjernika i vjernicu.

Među Bošnjacima postoje pojedinci koji, iako nisu učenici vjerskih škola ili fakulteta, odnosno ne obavljaju neku vjersku funkciju, uče hifz ili su već hafizi. Takvih slučajeva, treba istaći, bilo je i ranije.

Bilo bi veoma korisno i svrsishodno u narednom periodu raditi na osnivanju škole hifza u Bosni koja bi trebalo da ima institucionalni oblik. Tako bi na jednom mjestu bili okupljeni kandidati (prvenstveno mladi ljudi) iz različitih dijelova naše domovine a i šire, koji bi u određenom roku i pred verifikovanim stručnjacima naučili Kur’an napamet. Uz to, moglo bi se osigurati da pohađaju budući hafizi i određeni vid nastave iz temeljnih islamskih znanosti, tako da bi dobili i potrebnu kur’ansko-sunnetsku edukaciju što bi, doista, predstavljalo vrlo značajan doprinos afirmaciji islama na našim prostorima.

“ Koncert-hafizi ”

Smatramo bitnim ovdje ukazati na jednu negativnu pojavu u vezi s hifzom i (pojedinim) hafizima na našim prostorima. Naime, svi hadisi u kojima Poslanik, s.a.v.s., podstiče na učenje Kur’ana napamet i veliča taj čin i ljude koji ga čine, na direktan ili indirektan način ukazuju na to da su hafizi, prije svega, visokomoralne osobe. časno zvanje hâfizu-l-Kur’an, što znači čuvar Kur’ana, doista je veliko i plemenito, jer označava osobu koja je paradigma bdijenja nad posljednjom Allahovom, dž.š., objavom ljudskome rodu. Stoga je zvanje hafizu-l-Kur'an istovremeno i velika počast, ali i velika odgovornost za onoga ko ga nosi. Ne samo zbog toga što postoji mogućnost da se nešto zaboravi, već jednostavno što hafiz sa sobom nosi Allahovu, dž.š, poruku ljudima i što ljudi u njemu treba da vide oličenje vjere, čestitosti, bogobojaznosti, poštenja itd. Zbog toga hafizi moraju dobro paziti na svoje ponašanje i u privatnom, a posebno u javnom životu. U protivnom njihov hafizluk može biti svjedokom protiv njih, umjesto da bude svjedokom u njihovu korist. Zato, svaki hafiz mora nastojati da se ponaša u duhu Kur’ana i u skladu njegovih odredbi i principa.

Posljednjih godina kod nas je u “trendu” održavanje velikih koncerata na kojima se izvode ilahije i kaside čiji izvođači se predstavljaju kao hafizi. Na tim koncertima učestvuju i brojna imena iz svijeta estrade, veliki orkestri, filharmonije, razni izvođači narodne i zabavne muzike itd. U takvoj konstelaciji izavođači ilahija koji se najavljuju i predstavljaju kao hafizi sve više nalikuju na estradne umjetnike. Ako se tako nastavi postoji osnovana bojazan da će obični svijet iz zvanja hafiz razumijevati da su to estradni umjetnici koji pjevaju pjesme pobožnog sadržaja, a ne osobe koje su naučile Kur’an napamet i koje bdiju kako nad formom teksta Kur’an časnog tako i nad njegovim sadržajem i suštinom. Upravo zbog toga poznato je da se hafizi Kur’ana u islamskoj tradiciji smatraju i nazivaju ešrâfu-l-ummeh (prvaci ummeta), jer upravo hafizi treba da budu oličenje vjerskog znanja (iluma), pobožnosti, takvaluka itd.

U osnovi, mi nemamo ništa protiv izvođenja ilahija, naročito onih koje imaju lijep sadržaj i bude vjerske osjećaje i koje ne remeti neka previše uprošćena (kafanska) ili previše bučna (rock) muzika. Ali, ono što se ne smije prešutjeti u vezi je sa poistovjećivanjem časne institucije hifza sa koncertima, koji često, kao što to popularno reče jedan TV voditelj, pored “duhovne muzike”, mogu imati i “rock”, “pop” i druge sadržaje. Doista, tužno je posmatrati pojedine izvođače tih ilahija koje najavljuju i predstavljaju kao hafize a koji, pored gitarista i bubnjara, djeluju više nego zbunjujuće. Doduše, ima i onih koji su “tobe” došli pa odbijaju učestvovati na takvim skupovima, što je svakako hvale vrijedno.

A oni koji i dalje koriste časno zvanje hafizu-l-Kur’an (neki čak i zvanje kurra-hafiza) da bi privukli što veći broj gostiju na koncerte na kojima se Istina miješa s neistinom, doista, ne bi trebalo tako da postupaju. Islam, uistinu, ne prima neistinu da bi se njome došlo do Istine. Molim Svevišnjeg da nas uputi i učvrsti na putu Istine!

___________________________________________________

Naš odnos prema Allahovim kućama ?

Pripremili: Adnan Fetić i hfz. Amir Smajić

Tekst pregledao, izvršio korekcije i preporučio njegovo širenje: šejh hfz. Jusuf Barčić (rahmetullahi 'alejhi)

Naš odnos prema Allahovim kućama

" Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim kućama (džamijama-mesdžidima) ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku ! " (prevod značenja: El-Bekare; 114.)

"O vjernici bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite nego kao muslimani" (prevod značenja: Ali-Imran; 102.)

Zaista je džamija (mesdžid) centar i mjesto okupljanja vjernika. U njoj se izvršavaju obaveze prema Uzvišenom Allahu tebareke we teala., i traži pomoć i potpora od Njega, Slavljenog. On (mesdžid) je izvor snage oličene u ibadetu i stjecanju novog znanja. Kada pogledamo odnos današnjih muslimana prema džamijama, vidimo, da je džamija postala mjesto gdije samo svraćamo da ["nabrzake"] obavimo koji namaz u džematu ili da posjetimo džamiju prilikom kakve [‘svečanosti’], koje nemaju ni uporišta u Allahovoj vjeri, kao što su to mevludi, tevhidi, itd. Ovakvi su bolji od onih koji u džamije svraćaju samo od bajrama do bajrama ili samo Ramazanom (27. noć) i još kažu: "sramota je da se bar ne ode na bajram!!!’ U tome im dosta pomažu i oni koji drže ključeve od džamija i otvataju džamije samo od petka do petka. Neki ljudi samo jednom u životu dođu u džamiju i to da im se klanja dženaza."

Doista ovakav odnos prema Allahovim kućama koje nisu samo obične kuće nego Allahove kuće je "z a b r i n j a v a j u ć i " ! ! !

Gdje su okupljanja u džamijama radi ...

Učenja Kur’ana, radi predavanja, radi druženja? Gdje su iščekivanja namaza do slijedećeg namaza u džamijama? Doista ako želimo da popravimo naše stanje, moramo se vratiti džamijama i osnovnim dužnostima vezanim za njih.

1. Džamije-mesdžidi su centri da’weta – pozivanja u vjerovanje u Allaha, i obožavanje Njega, Jedinog kroz sve oblike ibadeta, što je, bez sumnje, najvažnija obaveza i najuzvišenija potreba. "Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha nikome!² (prevod značenja: El-Džinn; 18.) ²I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate namaz, i molite Mu se iskreno Mu ispovjedajući vjeru!" (prevod značenja: El-'Araf; 29.)

2. Allah, dželle še’nuh, naredio je da se džamije - mesdžidi uzdižu, cijene i poštuju, te da se briga o njima vodi. "U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime…" (prevod značenja: En-Nur; 36.) A istinsko uzdizanje džamija dolazi do izražaja onda kada ih posjećuju iskreni Allahovi robovi, koje trgovina i kupoprodaja od spominjanja Allaha ne odvraćaju.

3. Muslimani su obavezni da grade i podižu džamije - mesdžide, zašto je pripremljena velika i obilna nagrada, jer Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi we sellem, je rekao: "Ko u ime Allaha sagradi džamiju, Allah će njemu sagraditi kuću u Džennetu." - "Men bena lillah mesdžiden benellahu lehu bejten fil Dženneti." (hadis bilježe el-Buhari i Muslim) A kao pojašnjenje važnosti i značaja džamije u muslimanskom društvu dovoljno je napomenuti da je prvo djelo kojem je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, pristupio nakon preseljenja u Medinu, podizanje mesdžida-džamije, za koju Uzvišeni Allah veli: "Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš namaz." (prevod značenja: Et-Tevbe; 108.) Podizanju džamije, dakle, treba pristupiti od prvog dana.

4. Džamije su Allahu najčasnija i najdraža mjesta, u vjerodostojnom hadisu stoji: "Allahu najdraža mjesta su džamije - mesdžidi." - "Ehabbu biladi ilellahi mesadžiduha" (hadis bilježi Muslim), a u Ahmedovom predanju stoji: "Najbolja mjesta na zemlji su džamije."

5. Preporučuje se što češći odlazak u džamije i navikavanje na redovno posjećivanje, jer ljenčarenje u obavljanu namaza i zapuštanje džemata spada u jasne znakove nifaka (licemjerstva). Allah, dželle še’nuh, kaže: "…i na namaz se lijeno odazivaju" (prevod značenja: Et-Tevbe; 54.) a u hadisu stoji: "Među sedmoricom koje će Allah, dželle še'nuhu, smjestiti u Svoj hlad, kada drugog hlada osim Njegovog ne bude bilo, jeste i čovjek čije srce je vezano za mesdžid." (hadis bilježe el-Buhari i Muslim). Sve ovo jasno podstiče na oživljavanje misije mesdžida (džamija) i ukazuje na njegovo veliko značenje.

6. Predhodnom treba dodati i preporuku na isćekivanje i boravak u mesdžidima (džamijama), jer u tome leži neprocijenjivo dobro, a posebno ako je popraćeno učenjem Kur’ana, stjecanjem korisnog znanja i brigom o stanuju muslimana – džematlija. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, je rekao: "Hoćete li da vas uputim na to čime Allah briše grijehe i podiže deredže (stepene u Džennetu)?" "Hoćemo!"- odgovorili su ashabi, a on je dodao: "Propisno uzimanje abdesta u teškim prilikama, mnoštvo koraka ka džamijama i iščekivanje namaza nakon namaza. To vam je ribat – bdijenje na Allahovom putu!" (hadis bilježi Muslim)

7. Onome ko spriječava da džamije služe svojoj svrsi, onako kako je propisano, ili aktivno učestvuje u njihovom zaključavanju i sprečavanju Allahovih robova da borave u njima i učestvuje u njihovom rušenju, Allah, dželle še'nuhu , prijeti poniženjem na dunjaluku i velikom, bolnom kaznom na ahiretu. "Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim kućama (džamijama) ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!" (prevod značenja: El-Bekare; 114.)

Molimo Allaha da nas uputi na Pravi put i da nam oprosti naše grijehe i da u naša srca ulije ljubavi prema što češćem odlazku, i dužem boravku u Allahovim kućama - mesdžidima.
____________________________________________________________

Tedžvid i korist nauke o tedžvidu

Šejh, dr. Salih ibn Fewzan el-Fewzan

Tedžvid

Uzvišeni Allah je Svojim robovima naredio da razmišljaju o značenjima i riječima Kur’ani Kerima i obećao im veliku nagradu za njegovo učenje: za svaki proučeni harf deset dobrih djela. Pored toga, Uzvišeni Allah je Svojim robovima propisao lahak način za učenje Kur’ani Kerima, zasnovan na tačno određenim osnovama i karakteristikama kako bi postigli cilj koji se ogleda u ostvarenju njegovih intencija i primjeni njegovih propisa.

 Ovu činjenicu je Uzvišeni Allah naredio Svome Vjerovjesniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je rekao: „...i Kur’an tertilom uči.“ (prijevod značenja, El-Muzzemmil, 4), i rekao je Uzvišeni: „I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao, i objavili smo ga tertilom.“ (prijevod značenja, El-Isra, 106)

Uzvišeni Allah je Kur’ani Kerim učinio lijekom za bolesti, čišćenjem za prsa, učinio da su najbolja srca ona koja ga razumiju, da su najbolji jezici oni koji ga uče, da su najbolje kuće one u kojima se on nalazi, da je on najveličanstvenija objavljena knjiga, pa je jasno svjetlo kojem druga svjetla nisu slična, dokaz očiti s kojim se duše uzdižu i prsa šire. Ne postoji ništa što je pravilnije od njegove stilistike, niti ljepše od njegove rječitosti, niti korisnije od njega, niti ugodnije od njegova učenja, ko njega prihvata krenuo je pravim putem, a ko ga ostavi neće uspjeti i propao je...


Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kur’an je bolji i vrijedniji od svega osim od Allaha, a prednost Kur’ana u odnosu na drugi govor je kao prednost Allaha, ‘azze ve dželle, nad Njegovim stvorenjima, pa ko poštuje Kur’an, taj poštuje Allaha, a ko Kur’an ne poštuje, taj  olahko drži do Allahovog prava. Svetost Kur’ana kod Allaha je kao svetost roditelja kod njegovog djeteta.“ (Tirmizi i Hakim u svome Tarihu)

Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu,  se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Bit će na Sudnjem danu doveden učač Kur’ana, pa će Kur’an reći: 'Gospodaru podari mu ogrtač', pa će mu se dati kruna časti (ugleda, plemenitosti). Zatim će Kur’an reći: 'Gospodaru povećaj mu', pa će mu se dati ogrtač časti (ugleda, plemenitosti). Potpm će Kur’an reći: 'Gospodaru budi zadovoljan njime', pa će biti zadovoljan njime, i tada će se reći toj osobi: 'Uči i penji se, a sa svakim proučenim ajetom dobit ćeš jedno dobro djelo.“ (Tirmizi)

Pogledajmo kako je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao Mu‘azu, radijallahu ‘anhu: „O Mu'aze, ako hoćeš sretan život, smrt šehida, spas na Dan proživljenja, sigurnost od straha, svjetlo na Dan tame, hlad na Dan žege, da budeš napojen na Dan žeđi, sit na Dan gladi i uputu na Dan zablude, onda izučavaj Kur'an jer on je spomen Milostivog, zaštita od šejtana i ono  što će prevagnuti na Mizanu.“ (Dejlemi)

Kroz hadise Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, takođe postajemo svjesni stepena osobe koja druge podučava Kur’anu. Tako je on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „O Ebu Hurejre, podučavaj sebe Kur'anu i druge podučavaj! Tako radi sve dok ti ne dođe smrt, jer ako ti dođe smrt a ti u takvom stanju, meleki će činiti hadždž tvome kaburu kao što vjernici čine hadždž Allahovoj svetoj kući.“ (Tirmizi, Nesai i Ibn Madže)

S druge strane, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se sa najvećom pažnjom trudio da pravilno uči Kur’an prilikom njegovog preuzimanja od Džibrila, ‘alejhi's-selam, pa je svoje ashabe podučavao Kur’anu onako kako ga je od njega naučio, a oni su, opet, druge podučavali na isti način.

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je podsticao pojedince među ashabima koji su precizno i pravilno učili Kur’an da ga još više izučavaju, tako da su u pogledu toga postali vrsni učenjaci. Od tih ashaba su: Ubejj ibn K‘ab, ‘Abdullah ibn Mes‘ud, Zejd ibn Sabit, Ebu Musa el-Eš‘ari, Osman ibn ‘Affan, ‘Alija ibn Ebi Talib, Ebu Derda, Mu‘az ibn Džebel i drugi. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ponekad slušao njihovo učenje Kur’ana.

Na osnovu sveka spomenutog jasno zaključujemo da postoji određen način učenja, a to je način uzet od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na kojem je i objavljen Kur'an, pa ko mu se suprotstavi ili ga zanemari, taj se suprotstavio sunnetu i Kur'an uči onako kako on nije objavljen.

Vrijednost učenja Kur'ani Kerima


Od Ebu Umame, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako kaže: 'Učite Kur'an, jer on će se na Sudnjem danu zauzimati za one koji ga budu učili!'“ (Muslim)

Od Ebu Musa el-Eš‘arija, radijallahu ‘anhu,  se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 'Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer cedra: lijepog je mirisa i okusa, a primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule: nema mirisa ali je slatkog okusa. Primjer licemjera koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka: lijepog je mirisa ali gorkog okusa, a primjer licemjera koji ne uči Kur’an je kao primjer divlje tikvice: nema mirisa a gorka je okusa.'“ (Muttefekun ‘alejhi)

Od Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhu,  se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 'Onaj u čijim prsima nema ništa od Kur’ana je poput opustošene kuće.'“ (bilježi ga Tirmizi koji kaže da je hasen-sahih)

Imam Ahmed bilježi hadis da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko sasluša jedan ajet iz Allahove Knjige, bit će mu upisano višestruko dobro djelo, a ko ga prouči, bit će mu svjetlo na Sudnjem danu.“

Ibn ‘Abbas prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Uči Kur’an, jer on je tvoje svjetlo na Zemlji i spomen na nebesima.“

Podučavanje Kur’anu podrazumijeva izučavanje načina njegovog učenja, poznavanje vrsta njegovih ajeta (degorirani i derogirajući, jasni i manje jasni, itd.), postupanje u skladu s njim, prihvatanje njega kao svjetiljke i upućivača ka istini i vodiča svim muslimanima.

Nagrada učača Kur’ana

Od ‘Abdullaha ibn Mes‘uda, radijallahu ‘anhu,  se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 'Ko prouči jedan harf iz Knjige Uzvišenog Allaha, imat će za to nagradu a nagrada se deset puta uvećava. Ne kažem da je elif-lam-mim harf, nego je elif harf, lam je harf i mim je harf.'“ (Tirmizi)

Ovaj hadisi šerif pojašnjava vrijednost i veličanstvenost Kur’ana, ali i ogromnu i veliku nagradu koju dobija učač Kur’ana za svoje učenje, a zamislimo kako je tek sa onim koji Kur’an uči i pri tom uljepša svoje učenje primjenjujući tedžvid, ali i postupa po onime što je u njemu! Takvome Uzvišeni Allah uvećava njegovu nagradu kao što kaže Uzvišeni: „Ko uradi dobro djelo, biće desetorostruko nagrađen...“ (prijevod značenja, El-En‘am, 160)

Nagrada onoga ko podučava Kur’anu i njegovog učenika

Rekao je Ibrahim en-Neh‘ai: „Za onoga ko djecu podučava oprosta traže meleki na nebesima, životinje na zemlji, ptice u zraku i ribe u vodi.“

Razmislimo o onome što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao Mu‘azu, radijallahu ‘anhu: „O Mu'aze, ako hoćeš sretan život, smrt šehida, spas na Dan proživljenja, sigurnost od straha, svjetlo na Dan tame, hlad na Dan žege, da budeš napojen na Dan žeđi, sit na Dan gladi i uputu na Dan zablude, onda izučavaj Kur'an jer on je spomen Milostivog, zaštita od šejtana i ono  što će prevagnuti na Mizanu.“ (Dejlemi)

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je Ebu Hurejri, radijallahu ‘anhu,  rekao: „O Ebu Hurejre, podučavaj sebe Kur'anu i druge podučavaj! Tako radi sve dok ti ne dođe smrt, jer ako ti dođe smrt a ti u takvom stanju, meleki će činiti hadždž tvome kaburu kao što vjernici čine hadždž Allahovoj svetoj kući.“ (Tirmizi, Nesai i Ibn Madže)

Jezička definicija tedžvida

Jezičko značenje riječi tedžvid je uljepšavanje. Takođe se riječ tedžvid u jeziku arapa koristi i u značenju preciznosti, tačnosti, dotjeranosti i savršenstva.

Terminološka definicija tedžvida


Kod imama u ovoj oblasti postoje dvije vrste tedžvida:

1-ZNANSTVENI / TEORIJSKI TEDŽVID - poznavanje pravila i činjenica koje su postavili učenjaci tedžvida.

Propis koji važi za ovu vrstu tedžvida ovisi o skupini na koju se odnosi: za muslimanske mase je mendub dok je za ulemu vadžib kifaje (skupna obaveza), pa ako jedna skupina učenjaka bude izučavala ovu vrstu tedžvida, spada grijeh sa ostalih, a ako niko od uleme ne bude izučavao i druge podučavao ovu vrstu tedžvida, onda su svi učenjaci griješni.

2-PRAKTIČNI / PRIMJENJENI TEDŽVID - Izgovor svakog harfa iz njegovog ishodišta (mahredža) bez zamjene ili promjene.

Praktična primjena tedžvida prilikom učenja Kur’ana je vadžib ‘ajn (pojedinačna obaveza) svake punoljetne osobe koja uči cijeli Kur’an ili samo jedan njegov dio, a zbog riječi Uzvišenog: „I uči Kur’an tertilom“ (prijevod značenja, El-Muzzemmil, 4). Prenosi se da je ‘Alija, radijallahu ‘anhu, o ovom ajetu rekao: „Tertil je izgovaranje harfova po tedžvidu i poznavanje mjesta na kojima se može zastati.“ U jednom od hadisa stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Učite Kur’an arapskim narječjem i glasovima, a čuvajte se narječja grješnika, jer će doći narodi nakon mene koji će pjevati Kur’an refrenom pjesme, asketizma i naricanja, a neće prelaziti njihove grkljane. Srca će im biti opčinjena, a i srca onih kojima se oni budu sviđali.“ (Malik, Nesai', Bejheki, Taberani)

Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, „neće pralaziti njihove grkljane“ znače da im to neće biti primljeno, jer učenje onoga ko Kur’an ne uči onako kako ga je Uzvišeni Allah objavio i koji ne vodi računa o onome o čemu postoji konsenzus, nije Kur’an i namaz mu je takvim učenjem pokvaren, kao što je to potvrdio Ibn Hadžer i drugi. Rekao je šejhu'l-islam Ibn Tejmijje: „Riječi neće prelaziti njihove grkljane odnose se na one koji o Kur’anu ne razmišljaju niti po njemu postupaju, a u postupanje po Kur’anu spada i primjena tedžvida i njegovo učenje na način preuzet od Vjerovjesnika.“

Nakon što je spomenuo prethodni hadis, šejh Burhanuddin el-Kalkili je rekao: „Vjerodostojno je preneseno da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, onoga ko Kur’an ne uči po tedžvidu nazvao grješnikom (fasikom).“ i ovo je mezheb imama Šafije, radijallahu ‘anhu.

Osim toga, postoji jednoglasno mišljenje ummeta da je obavezno učenje Kur’ana po tedžvidu i ovaj konsezus postoji od vrmena Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa sve do našega vremena, i nije zabilježeno da je iko iznio drugačije mišljenje, a konsenzus spada među najjače dokaze.

Izjave učenjaka o tedžvidu

Među važne izjave o tedžvidu svakako spada izjava imama Džezerija koji je u stihu rekao: „Onaj ko Kur’an ne uči po tedžvidu je grješnik.“(1) Pojedini komentatori tedžvida Imama Džezerija o ovim riječima kažu da onaj ko Kur'an ne uči po tedžvidu zaslužuje kaznu za ostavljanje tedžvida, slagao je na Allaha i Njegova Poslanika i kao takav ulazi u značenje riječi Uzvišenog: „A na Sudnjem danu vidjet ćeš one koji su na Allaha laži iznosili a lica im pocrnjela“ (prijevod značenja, Ez-Zumer, 60), a na njega se odnose i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ko na mene slaže namjerno neka pripremi sebi mjesto u Vatri!“.(2) Čak je imam Ebu'l-Hajr Muhammed Ibnu'l-Džezeri rekao da se nije se krivo zakleo onaj ko se zakune da Kur'an bez tedžvida nije Kur'an! Neki su učenjaci rekli da nije ispravan namaz onome ko Kur’an uči po tedžvidu a klanja za onime koji ga po tedžvidu ne uči!

Predmet izučavanja nauke o tedžvidu

Predmet izučavanja tedžvida su kur’anske riječi u smislu da se svakome harfu da ono što mu u izgovoru i pripada. Nauka o tedžvidu ubraja se među najvažnije nauke usmjerene ka hizmetu Allahove Knjige, i ne samo to, nego je i najpreča i najčasnija.

Utemeljitelj nauke o tedžvidu

Utemeljitelj ove nauke sa praktične strane je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a u pogledu teorijskog dijela i pravila, to je El-Halil ibn Ahmed i drugi učenjaci, tabi‘ini i generacije poslije njih, radijallahu ‘anhum.

Bitno je znati da je Uzvišeni Allah iz Levhi mahfuza Kur’ani Kerim sa tedžvidom objavljivao Džibrilu, ‘alejhi's-selam. Džibril je na isti ovaj način Kur’anu podučavao Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a ashabi, radijallahu ‘anhum, su od njega učili na isti način. Dalje su od njih učili tabi‘ini i svaka sljedeća generacija je od prethodne preuzimala Kur’an na isti način sve do naših vremena, i to metodom koji daje potpunu sigurnost u njegovu ispravnost. Sve ovo nam ukazuje na to da je ova nauka objavljena i niko nema pravo da od nje odstupi koliko jedan trun, a onaj ko tako uradi je grješnik.

Korist nauke o tedžvidu

Nauka o tedžvidu ima mnogobrojne koristi, a među najvažnije spadaju lijepo i pravilno učenje koji vode ka sreći na oba svijeta, i čuvanje jezika od griješenja pri izgovaranju Allahovog govora.

Prijevod: Edin Nezirić, prof.
__________________________________________________________________________


(1) Imam Džezeri u svom tedžvidu, kojeg je napisao u stihovima kako bi se lakše pamtio, kaže:

Učenje po tedžvidu je stroga obaveza
A onaj ko Kur'an ne uči po tedžvidu je grješnik
Jer ga je Allah sa njim objavio (tj. Kur'an sa tedžvidom)
I takav je do nas od Njega došao.

(2) Ovo sve zbog toga što kada učimo Kur'an bez tedžvida lažemo na Allaha da ga je On tako objavio, a lažemo na Poslanika da ga je on tako prenio. (prim. prev.) 
 

ŽIVOTOPIS ŠEJHA BIN BAZA

Šejh Aid Ibn Abdullah el-Karni

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, Onome Koji je zaštitnik dobrih, i neka je salavat i selam na vođu klanjača i prvaka bogobojaznih i predvodnika svih mudžahida.

Neka je salavat i mir na njegovu porodicu i njegove ashabe te na sve one koji ih u dobru slijede sve do Sudnjega Dana.

Braćo i sestre u Islamu

U ovom djelu obratiću, ako Bog da, pažnju na pet pravila, a to su:

Prvo: Riječi Uzvišenog: "Reci: zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju."

Ovim se pokazuju blagodati onih koji imaju znanje i mjesto koje oni zauzimaju zbog činjenice da su oni nasljednici onoga koji je podučavao svakom dobru - Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem.

Drugo: Riječi Uzvišenog: "Pa pitajte one koji su učeni (poznavaoce objave -zikra), ako vi ne znate."[1]

Cilj nam je da ovim usmjerimo ummet ka njegovim učenjacima i misliocima (ideolozima).

Treće: Riječi Uzvišenog: "Allaha se od Njegovih robova samo učeni boje."[2]

U praksi je dokazano da su među svim ljudima, po pravilu, učenjaci ti koji se Allaha najviše boje i koji su najbogobojazniji. Isto tako se dokazalo da se paralelno s povećanjem znanja povećava i privrženost Allahu.

Četvrto: "Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika."[3]

Doista su učenjaci ti koji nose nasljedstvo Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i prenose ga ljudima. Oni su, isto tako, pazitelji njegove poslanice, njegovog nasljedstva i da've.

Peto: Riječi Uzvišenog Allaha: "I njega (Kur'an) ne shvataju osim učeni."[4]

Kažu mufessiri: ".…osim učeni.., tj. učenjaci koji su vješti intuiciji i koji precizno poznaju značenja - Rekao je Allah subhanehu ve te'ala, Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem".

Možda će se neko zapitati, kakva je korist od toga da nas neko upoznaje sa velikim Šejhom kojeg mi poznajemo!? Poznat je generacijama prije nas, i ženama i djeci i starijima. (Autor misli na Saudijsko društvo u kojem živi).

Na ovakvo pitanje odgovaram sljedećim: Po mome mišljenju postoje tri koristi u tome:

Prva: je da mi živimo u teškom i kritičnom vremenu i moramo se držati naših učenjaka, te poznavati njihovu vrijednost i mjesto koje im pripada. A nema sumnje da se u pročelju današnje uleme nalazi šejh Bin Baz - Allah mu se smilovao.

Druga: Ovim se jačaju veze između narastajućih generacija i uleme. Generacija bez uleme je izgubljena, a ulema (učenjaci) bez generacije nema svoga mjesta. Ukoliko se sastanu učenici i ulema urezaće vječni trag i pokrenuti plemeniti preporod (sahvu), a to je ono što svi želimo.

Treća: Pišem o ovoj temi upravo iz razloga da se zaštiti čast dobrih ljudi. Sebe lično smatram jednim od onih koji su uvijek spremni da brane čast drugih, stoga branim Šejha i njegovu čast od onoga što sam čuo od nekih brzopletih ljudi, a nije im dato ni znanje niti bogobojaznost. To sam zaključio iz načina na koji napadaju Šejha i druge alime (učenjake). Ovakvi postupci su napad na zdrav razum i ukoliko se njima ne stane u kraj, izgubiće se autoritet uleme što može imati nesagledive posljedice.
Braćo i sestre u Islamu

U ovoj knjizi ćemo, ako Bog da, napraviti jedan kratak osvrt na Šejhovu biografiju i njegovu ličnost, gdje i kada se rodio?, Šta jede?, Šta pije?…itd. Sve ovo ću spomenuti kako neko ne bi rekao: "Kako nestade uleme i dobrih ljudi, nestade i berićeta među svjetom." Ali ja kažem da kod ljudi još uvijek ima dobra, a o tome svjedoči i vjerodostojan hadis kojeg bilježi Ahmed i drugi, gdje Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: "Primjer moga ummeta je kao primjer kiše, ne zna se da li je bolja na početku ili na kraju."[5]

Ovaj ummet još uvijek posjeduje učenjake, svoje književnike, šehide i pjesnike, dobre ljude i dobročinitelje. Ovaj plodni ummet je uvijek davao plodove i to u onolikoj mjeri koliko se pridržavao Kur'ana i sunneta Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.
UPOZNAVANJE SA ŠEJHOM

Šejhov nadimak je Ebu Abdillah, nadimak kojim su nazvani mnogi muhaddisi (učenjaci hadisa) u svijetloj historiji Islama, poput Buharije, Šafije, Malika, Sufjana Es-Sevrija i Ahmeda ibn Hanbela.

Abdul-Aziz ibn Abdillah ibn Abdir-Rahman ibn Baz je jedan od vodećih učenjaka islamskog šerijata, šerijata koji je objavljen posljednjem Allahovom Poslaniku Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi ga smatraju imamom ehli sunneta u ovom stoljeću. Rodio se u Rijadu, glavnom gradu današnje kraljevine Saudijske Arabije, 12. Zul-hidždžeta 1330. hidžretske godine u pobožnoj porodici koja se najvećim djelom bavila zemljoradnjom i obrtima, prenoseći plemenitost s oca na sina. Od njegove porodice je i šejh Abdul-Muhsin ibn Ahmed El-Baz koji je obavljao funkciju kadije u jednoj od saudijskih pokrajina, zatim Šejh Mubarek ibn Abdul-Muhsin koji se takođe bavio islamskim sudstvom.

Još od rane mladosti Šejh je rastao na poslanici Islama, slijedeći najbolje stvorenje, Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Na tome putu glavne smjernice Šejha bile su tevhid i svjedočenje da nema boga osm Allaha i da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem Njegov rob i Poslanik. Na Šejha je mnogo utjecalo učenje Šejha Muhammeda ibn AbdulVehhaba, monoteističkog reformatora arapskog poluotoka, čije se učenje kasnije proširilo u čitavom islamskom svijetu.

Učio je pred brojnim šejhovima, a prvo čime je pozabavio je pamćenje Allahove knjige. Gubljenje vida mu je samo povećalo odlučnost za proširenjem šerijatskog znanja. Gubljenjem vida Šejh je dobio četiri stvari:

1. Nagradu Uzvišenog Allaha. U hadisi kudsijju kojeg bilježi Buharija kaže Uzvišeni: "Ako Moj rob bude iskušan gubljenjem dvije njemu drage stvar,i pa se strpi, Ja ću mu to nadoknaditi Džennetom."[6]

2. Gubljenje vida se odrazilo i na Šejhovo pamćenje, tako da kada bi bio upitan za neki hadis iz jedne od poznatih zbirki ili nekih drugih hadiskih knjiga navodio bi tekst hadisa i njegov lanac prenosilaca zajedno sa tumačenjem, komentarom i ocjenom prenosilaca.

3. Šejhovo gubljenje vida povećalo je njegovu skromnost, vezujući ga više za onaj nego za ovaj svijet.

4. Gubljenjem vida Šejh je ojačao svoju ličnost dajući joj odlučnost i upornost u tolikoj mjeri da je postao jedan od najpoznatijih učenjaka današnjice.

Ovo je opće poznata stvar, može se vidjeti i u knjizi "Ostavi brige i počni živjeti" autora Dayll Carenchiya u kojoj navodi primjere ljudi koji su preživjeli ovozemaljske gubitke, kako su kasnije to prevazišli i ostvarili zapažene rezultate. Između ostalog, tu se nalazi i poduža lista pronalazača koji su izgubili vid, a potom se posvetili nauci da bi na kraju izumili korisne patente za cijelo čovječanstvo. Stoga vam preporučujem 13. poglavlje ove knjige.

I nastavio je Šejh da stiče znanje dok mu se srce ispunjavalo svjetlošću. Allah mu je očni vid nadoknadio vidom srca. Šejh je znanje crpio od svih većih učenjaka Nedžda[7] među kojima treba spomenuti Šejha Muhammeda ibn Abdulatifa Alu Šejha, zatim Šejha Saliha ibn Abdulaziza Alu Šejha rijadskog kadiju, zatim Šejha Sa'da ibn Hamda El-Atika takođe rijadskog kadiju, kojeg su zvali El-Izz ibn Abdus-Selamom svoga vremena, zatim Šejha Hamda ibn Farisa namjesnika za bejtul-mal u Rijadu, zatim Šejha Sa'da Vekkasa El-Buhariju jednog od učenjaka Mekke kod kojeg je Bin Baz učio tedžvid, zatim muftiju Muhammeda ibn Ibrahima kod kojeg je Šejh učio deset godina. Ovo su samo najistaknutiji alimi od kojih je Šejh učio. I pored svog siromaštva, sljepila i nestašice kojoj je bio izložen, Šejh je nastavio sticati znanje, bez zamora je to činio, i noću i danju. Rekao je Uzvišeni: "A one koji se radi Nas trude Mi ćemo Našim stazama uputiti, a Allah je sigurno uz bogobojazne."

Svako ko danas želi da krene putem sticanja znanja treba pročitati Šejhov životopis. Tačno je da su alimi prijašnjih generacija bili mnogo učeniji od Šejha, no činjenica da nam Šejhov primjer dolazi iz nama ne tako dalekog vremena ima daleko veći efekat. Tako ćemo vidjeti da je Šejh postigao ono što je postigao u doba siromaštva, u doba kada je islamsko izdavaštvo bilo na veoma niskom nivou, a saobraćaj jako nerazvijen. Pitanje koje se sada nameće je: Gdje je današnja omladina naspram ovih svijetlih primjera? Knjige se danas mogu naći na svakom mjestu, fakulteti su otvoreni, profesorima se i ne zna broj, isto je i sa alimima, pa gdje su oni koji će poput Šejha iskreno krenuti putem sticanja znanja? Dodajmo tome još i činjenicu da se za imama El-Kefala prenosi da je u četrdesetoj godini života izašao na put sticanja znanja. Imam Buharija u svome Sahihu u poglavlju o znanju kaže: "Ashabi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem su učili i u starosti.", šta u tom slučaju nas sprječava da učimo pa makar bili i stariji!?

KUR'AN I UČENJE AKAIDSKIH KNJIGA


Šejh je slijedio pravac ispravnih predhodnika (Selefus-Salih), a to je ispravni pravac Ehli sunneta vel-džema'ta u pitanju Allahovih imena i svojstava i u svim drugim akidetskim problemima.

Šejh se napajao iz knjiga Šejhul-Islama ibn Tejmije i knjiga Ibnul-Kajjima, Allah im se smilovao, tih knjiga prepunih hajra iz kojih su se napajali i još uvijek se napajaju svi oni koji traže izvorno islamsko znanje. Šejh se u svojim obraćanjima i hutbama konstantno pozivao na autoritet Šejha Muhammeda ibn AbdulVehhaba, čiji je metod zagovarao.

POSLOVI KOJE JE ŠEJH OBAVLJAO


Ovdje ćemo, ako Bog da, spomenuti samo neke od funkcija koje je Šejh obavljao. Vršio je dužnost kadije (suca) u regiji Haredža punih četrnaest godina, u periodu od 1357.-1371. h.g.

Predavao je na fakultetu šerijata u Rijadu od godine 1380. nakon čega je imenovan za zamjenika dekana islamskog univerziteta u Medini, te je nakon dekanove smrti preuzeo njegovo mjesto.

Nakon toga je postavljen za muftiju Saudijske Arabije i predsjednika Vjeća za naučno istraživanje, izdavanje fetvi, da'vu i upućivanje. Takođe je bio član brojnih islamskih asocijacija i udruženja.

ŠEJH I PRAVOSUĐE

Funkciju kadije obavljao je u pokrajini Haredž. Tu je ostao zapamćen, prije svega kao otac i učitelj. Uvijek je bio blizak srcima ljudi. Ostajao bi nakon radnog vremena te ljude podučavao hadisu i akidi. Dolazili su mu i oni ne upućeni u islamske nauke da bi od njega učili ahlak i umjerenost. Rado je sjedio sa djecom i udovoljavao potrebama ljudi. Bio je plemenit i rado je dijelio imetak potrebnima. Bio je takav od samoga djetinstva i pored činjenice da je poticao iz siromašne porodice. Upravo zbog njegove plemenitosti i iskrena nijjeta Allah mu kasnije daje berićet u imetku.

Stanovnici Haredža su se s velikom tugom rastali sa Šejhom nakon što je morao napustiti njihovo mjesto.

Nakon što je počeo da predaje na fakultetu šerijata u Rijadu, zbog svog obilnog znanja, Šejh postaje omiljen kod svojih učenika.

Šejh je po svojoj naravi bio jako blag, skoro da se nije znao naljutiti. Uvijek je težio ka olakšici i tome da svi budu zadovoljni. Prema učenicima se odnosio kao da im je otac koji zna njihove potrebe i mogučnosti, te način da im se približi. Ovo je, mora se priznati, osobina koja mnogima nedostaje, a njome se, uz Allahovu dozvolu, kiti sposoban daija.

Učenjak treba da utiče na one koji su oko njega. Kaže Uzvišeni: "Zbog Allahove milosti ti si prema njima blag, a da si osor i kamena srca oni bi se razbježali."[8]

Jedna od najistaknutijih osobina Šejha je blagost. To može primijetiti svako onaj ko sjedi ili priča s njim. O tome su nam govorili i oni koji ga su ga, Allah mu se smilovao, poznavali i koji su kod njega učili. Za njega kažu da se rijetko naljuti, i kad se naljuti zna to prikriti tako da nikog ne povrijedi. Zato je Allah subhanehu ve te'ala dao da ga drugi vole. Nikada ne omalovažava niti pojedince niti organizacije, zato što je učio od onoga što je u naslijeđe ostavio Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem i završio istu onu školu koja nam je podarila Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aliju, Muaza ibn Džebela i njima slične neka je Allah zadovoljan sa njima. Za vrijeme angažmana na Islamskom univerzitetu Šejh je bio primjer dobre organizacije i rukovođenja poslovima. Uz Allahovu dozvolu i pomoć mnogi se rezultati Islamskog univerziteta u Medini pripisuju Šejhovom angažmanu. Šejh je u slobodno vrijeme redovno primao predavače, i davao im instrukcije, kako da sa mudrošću i blagošću postupaju sa studentima, te kako da poboljšavaju njihove akademske rezultate. Nije ostavljao ni jednu minutu svog života, a da je nije iskoristio u dobru. Obilazio je učenike u razredima za vrijeme nastave kako bi se poselamio sa njima i saslušao ono što oni imaju da kažu. Ponekad bi održao i predavanje. Svoju kancelariju je uvijek držao otvorenu za studente. Ovo je posebnost koja nedostaje većini učenjaka i funkcionera koji su spremni zatvoriti vrata pred licem muslimana.

U jednom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Kome bude dato na odgovornost nešto od pitanja muslimana, pa on zanemari susrete sa njima i njihovu potrebu, siromaštvo ili oskudicu, Allah će njega zanemariti na Sudnjem Danu i neće mu pristupiti. Allah neće pogledati na njegove potrebe, oskudicu niti siromaštvo."[9]

Šejh (Allah mu se smilovao), je smatrao da je mudrost u tome da svoja vrata otvori za sve one koji su ga željeli posjetiti, bilo da se radi o učenicima, radnicima ili bilo kome drugom. Zato je njegova kancelarija uvijek bila puna. Šejh je znao svoje vrijeme rasporediti tako da je uvijek nalazio vremena za sve koji ga trebaju. Bilježi se i jedna kritika Šejhovog predavanja koje je održao pod naslovom: "Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab imam svoga vremena", a u kojoj stoji: "U akidi je Šejh primjer umjerenosti."

Nije on od onih ekstremista koji terminologiju širka koristi za svaku sitnicu, ali nije ni od onih raskalašenih koji obaraju pogled u istim stvarima. Šejh uvijek upozori i na ono što je veliko i na ono što je malo, ali obavezno koristi metodu koja odgovara putu umjerenosti koji je naučio od prvih generacija učenjaka ovog ummeta. To je umjerenost koja se ogleda u ideologiji, znanju, izdavanju propisa, ahlaku, bez odlaženja u krajnost.

Ljubav prema Šejhu se širila tako da je postao poznat i omiljen od mašrika do magriba islamskog svijeta. Ovo ne govorim zbog slijepog slijeđenja niti zbog sjećanja koje imam, ovo je činjenica. Tako sam, na primjer, ja lično posjetio jedanaest država u SAD-u sa njihovim mesdžidima, školama, centrima i akademijama, i vidio sam da se svugdje Šejh Bin Baz smatra autoritetom. Daije kojima je Allah dao mogučnosti da posjete Aziju i Afriku, kasnije su pričali o ugledu kojeg Šejh uživa tamo.

U jednom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Doista Allah kada zavoli roba kaže Džibrilu, pa Džibril pozove: "Volimo toga i toga", pa ga i ljudi zavole. Onda Džibril pozove stanovnike nebesa i kaže im da Allah voli toga i toga, pa ga volite i vi, i oni ga zavole, onda mu se dâ da bude lijepo primljen na Zemlji (od strane ljudi)." U potpunosti se suprotno dešava sa onim koga Allah zamrzi.

Šejhov svestrani utjecaj u cijelom islamskom svijetu počiva na nekoliko temelja:

Prvo: Činjenica da je poticao iz zemlje dvaju harema u kojoj je objavljen Kur'an, da se iz nje desio Isra' (uzdignuće Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem na nebesa), da je to zemlja minareta tevhida (monoteizma), iz nje su četvorica upućenih halifa.

Drugo: Šejhovo argumentovano znanje, a to zbog činjenice da on predstavlja dosljedno učenje prvih generacija Islama (Ehlis-Sunneta vel-Džemata).

Treće: Mjesto, ugled i dobra prihvaćenost kod ljudi koju je Allah poklonio Šejhu.

Četvrto: Šejh je plemenit. Prima delegacije i izlazi im u susret onoliko koliko može. Isto tako nam pričaju neki naši učitelji da je jednom prilikom za vrijeme džihada u Afganistanu bilo govora o teškoj situaciji kroz koju prolaze tamošnji mudžahidi, na što je Šejh zaplakao. Drugom prilikom upoznat je sa pokoljima koje vrše taguti nad nedužnim Muslimanima na Filipinima, gdje ih je ubijeno na hiljade te je ponovo zaplakao, ali ovoga puta toliko da se počeo tresti. Za Šejhova života njegova kuća u Rijadu je uvijek bila otvorena za posjetioce, tako da sam imao priliku da se lično uvjerim kako prolaznici u njoj spavaju i po nekoliko dana. Šejha je posebno patilo teško stanje Muslimana o kome je bio dobro obavješten putem telegrama, posebnih izdanja, pisama i novina koje su mu stizale sa svih strana. Tako Šejh Aid priča kako je imao priliku vidjeti potpredsjednika jedne afričke republike sa njegovim prevodiocem, kako Šejha upoznaju sa situacijom u njihovoj zemlji i traže savjete. Odmah nakon njih u prostoriju je ušlo desetak ljudi različitih nacionalnosti koji su pred Šejhom izgovorili šehadet ulazeći u islam. Tako Šejh skoro da nije prestajao sa radom za Islam ni jedne minute, ili je bio zauzet pisanjem ili izdavanjem fetvi (šerijatskih rješenja), ili upoznavanjem sa stanjem u islamskom svijetu. Bilo ko da provede sa Šejhom makar jedan dan vidio bi da nije nastupilo ni podne, a Šejh je već završio stotinu poslova.

Govor o ovome istaknutom učenjaku nas neminovno podsjeća na lijepe osobine prvih generacija učenjaka, poput imama Buharije, Muslima, Ahmeda, Ibn Tejmije, Ibnul Kajjima i drugih. Šejha Bin Baza je, kao i njih, krasila ta divna osobina nošenja obilnog znanja popraćenog smirenošću i poniznošću.

U jednom hadisu se kaže: "Učite znanje i učite sa njim smirenost i staloženost i budite ponizni prema onima od kojih učite i ne budite osori učenjaci."[10]

U Šejhu se ogledaju riječi Uzvišenog: "A robovi Milostivog, su oni koji zemljom skrušeno hode, a kada im se neznalice obrate kažu: "Mir vama!"[11]

Od Šejhove skromnosti je i to da se odaziva na pozive svih onih koji žele da ga ugoste, bilo da je to neko od njegovih učenika ili neko drugi. Za vrijeme tih skupova šejh rado sluša prijedloge i sugestije svih koji imaju nešto da kažu. Ova šejhova skromnost skoro da nema granica. Često smo ga vidjeli kako stoji na suncu pred vratima svoga automobila i odgovara na pitanja ljudi okupljenih oko njega. Nikada se nije desilo da nekoga zapostavi iako su njegovi pratioci od njega tražili da uđe u automobil.

Vrhunac šejhovog angažmana je za vrijeme hadždža, kada šejh boravi u šatoru, gdje prima goste na ručak i odgovara na njihova pitanja.

Raspored šejhovih dnevnih aktivnosti

Rad danju i noću je glavna odlika šejhovog dnevnog angažmana. Program njegovih aktivnosti počinje poslije sabah namaza u kojem je on najčešće taj koji predvodi vjernike. Nakon namaza šejh provodi određeno vrijeme u zikru kao što je to bila praksa Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ono što sam čuo od šejha lično ili od njegovih učenika ili onih koji ga poznavaše jeste to da nikada nije ostavljao učenje stotinu puta poslije sabaha:

"La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh, lehul mulku ve lehul hamdu juhji ve jumit, ve huve 'ala kulli šej'in kadir."

U večini slučajeva šejh bi poslije sabah namaza održavao predavanje iz knjiga: "Fethul-Bari"[12], "Fetava ibn Tejmijjeh"[13], "Bulugul-Meram"[14], "El-Akide et-Tahavijje"[15] itd.

Nakon predavanja klanjao bi dva rekata (dobrovoljnog namaza), a potom bi se uputio kući gdje bi doručkovao. Zbog njegovog zdravstvenog stanja doručak mu je redovito bio skroman. Poslije doručka šejh je odlazio na radno mjesto, gdje mu je posao počinjao oko devet sati ujutro. Po stizanju na radno mjesto nalazio bi prepunu kancelariju ljudi koji su tu došli nekim poslom. Šejh bi prvo poselamio, a onda bi prelazio na posao sjedajući na svoje mjesto dok su sa njegove desne i lijeve strane bila dvojica sekretara.

Posebno puno vremena od šejha uzima odgovaranje na pitanja koja su mu upučivana putem telefona, a dolazila su iz cijelog svijeta. Tako je šejh bez zamora odgovarao putem telefona na pitanja pojedinaca, grupa i organizacija, pa makar se pitanja i ponavljala.

Nakon toga Šejh bi klanjao podne namaz u džematu. Po završenom namazu Šejh se vraćao na radno mjesto gdje bi ostajao sve do dva sata. Poslije isteka radnog vremena šejh se vraćao kući gdje ga već čekaju gosti sa kojima ruča, popije kahvu i čaj, a zatim razmijene po koje korisno iskustvo. Zajedno sa gostima obavlja ikindiju namaz nakon kojeg se često obraća klanjačima.

Pred samu smrt, kada je već ušao u godine, Šejh se znao odmarati poslije ikindije namaza. Nakon obavljenog akšam namaza Šejh se vraćao kući kako bi čitao ili rješavao neki od problema na koji je naišao tokom proteklog dana i to je radio sve do jacije. Poslije jacije namaza večerao bi sa onima koji bi se zadesili s njim nakon čega ostaju u dugom i korisnom razgovoru sve do kasno u noć. Šejh bi na počinak odlazio tek između jedanaest ili dvanaest noću. Prije zore Šejh ustaje na noćni namaz "I od noći uzmi jedan dio za dobrovoljni namaz kako bi ti tvoj Gospodar pohvalno mjesto dao."

Pričali su mi neki koji su poznavali Šejha kako se na njegovom licu mogao primijetiti trag noćnog namaza, od skrušenosti na sabah namazu, do tragova plača.

Ovako je izgledao jedan prosječan Šejhov radni dan s time što moramo znati da je prisustvovanje seminarima često mijenjalo Šejhove ustaljene aktivnosti.

ŠURA U ŠEJHOVOM ŽIVOTU

Koristim termin "šura" (dogovaranje) zato što ga Uzvišeni Allah koristi kad opisuje vjernike. Rekao je Allah: "I naređuj im međusobno dogovaranje.", i kaže govoreći Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem: “I sa njima se dogovaraj.. ” Radeći po ovim ajetima šejh Bin Baz se redovito konsultovao sa onima koji su bili oko njega od onih koji su ga voljeli, njegovih učenika ili braće. I za svaku bitniju stvar je tražio mišljenje drugih. Posebice ako se radilo o stručnim pitanjima onda se konsultovao sa onima koji su u to bili upućeni.

ŠEJH I FETVE


On je jedan od velikih muftija (onih koji izdaju fetve) islamskog svijeta. Njegova metoda u izdavanju fetvi je besprijekorno zasnovana na "delilu" valjanom šerijatskom dokazu; Rekao je Allah, rekao je Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.

Za njega se kaže da se drži usuli fikha (temelja islamskog zakonodavstva) hambelijskog mezheba, no primjetno je da Šejh izlazi iz okvira mezheba ukoliko se to mišljenje kosi sa stajalištem Kur'ana i Sunneta.

Šejh se, kao muhaddis, bavio tahridžom (ocjenom) hadisa. Jedna od najistaknutijih odlika Šejha jeste da je on jedan od najboljih muhaddisa današnjice, i meni nije poznat niko ko bolje poznaje tekstove hadisa od njega u ovom vremenu. Možda postoje oni koji bolje poznaju lance prenosilaca, nauku ocjenjivanja prenosilaca ili možda tahridž, ali niko kao Šejh ne poznaje same tekstove hadisa te propise koji se u njima nalaze. Šejh je i fekih (učenjak šerijatskog prava) koji sa velikom vještinom izvlači propise i podkrepljuje ih hadisima, a zatim to sa nevjerovatnom lahkoćom prenosi ummetu.

Šejh je fekih, i njegov fikh (shvatanje vjerskih propisa) je direktno izveden iz sunneta. Najsličniji je učenju ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima, tj. nije od onih koji su potpuno zapostavili vjerske tekstove (ajete i hadise), a ni od onih površnih koji su potpuno zapostavili mišljenja učenjaka. Uzimao je od vjerodostojnih fikhskih tekstova koji su u skladu sa pravilima šerijata. Uz ovo se on često vraćao na učenjake sunneta uzimajući od njih ono što mu može koristiti.

ŠEJHOVA HRABROST U ISPOLJAVANJU ISTINE

Jedna od njegovih najboljih osobina - Allah mu se smilovao, i najbolja osobina kojom se jedan alim može okititi, jeste govor riječi istine na odlučan i mudar način.

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je jednom prilikom rekao Ebu Zerru, Allah bio zadovoljan s njim:" Reci istinu pa makar bila i gorka"[16]

Onoga momenta kada učenjak ustukne od izjavljivanja riječi istine postaje slabić i kukavica koji nema nikakva utjecaja niti poštovanja drugih. Tako isto, učenjak nema koristi od toga što je naučio Buharijinu i Muslimovu zbirku vjerodostojnih hadisa, ako ne kaže ono što je istina, i ne bude naređivao dobro a odvračao od zla. Šejhova hrabrost po ovom pitanju je došla do izražaja u mnogim situacijama. Iako je on miran, tih i blag čovjek, vrlo lahko se preobrazi u lava kojeg ništa nemože spriječiti od sprovođenja Allahovog zakona u slučajevima da su muslimani ili Allahov šerijat izloženi nekom neprijateljstvu. Jedan od najzapaženijih stavova jeste Šejhov stav po pitanju profesora daije Sejida Kutuba - Allah mu se smilovao. Svima nam je poznato da je ovaj imam i intelektualni genij, pogubljen zbog nečije nepravde, neprijateljstva i tlačilaštva.

Ovo je Šejha naljutilo i on je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da se ovaj čin osudi. Svoju srđbu Šejh je iskazao nizom pisama i telegrama koje je poslao nakon što je ova nepravedna presuda bila izrečena. Rasrdio se Šejh kao što bi se rasrdio svaki musliman kada vidi ovo nasilje i nepravdu. Na kraju jednog telegrama Šejh je naveo riječi Uzvišenog Allaha: "Ko ubije vjernika namjerno njegova kazna će biti Džehennem u kojem će vječno ostati, Allah se na njega rasrdio i prokleo ga je i za takvog je pripremio veliku patnju."

Ja se sjećam još kao malo dijete koliko se islamski svijet tresao zbog ubistva plemenitog Kutuba autora svima dobro poznatog djela "U okrilju Kur'ana". Imao sam priliku vidjeti neka od pisama koje je Šejh slao određenim vladarima, u kojima najžešće osuđuje njihovo odstupanje od Allahovog zakona. Takođe sam vidio neka pisma koje je Šejh slao nekim vladarima islamskog svijeta a u kojima ih krivi zbog zapostavljanja sunneta Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Šejh govori riječi istine, podstiče i druge na to i na tom putu se neplaši ničijeg prezira. Iz životopisa Šejhovog života znamo još puno primjera burnog reagovanja u slučaju kršenja Allahovih granica.

ŠEJH KAO GOVORNIK

Možda će se neko zapitati: "Da li je šejh dobar govornik." Svako onaj ko je imao priliku da posluša neko od Šejhovih predavanja zna odgovor na ovo pitanje. Allah je Šejhu dao moć pamćenja što je on vrlo dobro iskoristio, tako da niže riječi i termine sa nevjerovatnom sposobnošću. Isto tako kada Šejh drži predavanje od dva sata, nikada se nije desilo da jedno pitanje obradi prije vremena. Njegovo izlaganje je bilo temeljito i potkrjepljeno dokazima iz Kur'ana i sunneta.

Šejh je poznat i po tome što izbjegava izraze koji bi mogli nekoga uvrijediti ili poniziti. Zatim, Šejhova je odlika bila da u svojim predavanjima koristi lahku terminologiju koju svako razumije bez poteškoća. U Šejhovom obraćanju se mogla primjetiti i konciznost i sistematičnost bez nekontrolisanog obuzimanja emocija.

ŠEJHOV METOD U ISTRAŽIVANJU


Šejh ima obilno znanje, voli tihe razgovore i neljuti ga istinsko raspravljanje, cijeni i voli svaku ideju koja je zasnovana na valjanom dokazu. Zato bi Šejh uvijek odustajao od svog prethodnog stajališta ako bi neko došao sa valjanim dokazom koji ga pobija. Šejh ne zagovara slijepo povođenje i u tome slijedi Šejhul-Islama ibn Tejmiju, koji je smatrao da postoje razmimoilaženja koja vode u suprostavljanje, ali isto tako postoje razmimoilaženja koja su produkt raznolikosti. Pitanja oko kojih se možemo razilaziti su drugorazredna i periferna i oko njih se ummet razilazio kroz povijest.

Šejhu se dešavalo da izda pogrešnu fetvu, jer niko poslije Poslanika sallallahu alejhi ve sellem nije bio nepogrešiv. Nekad bi se to desilo zbog zaborava, a nekad je razlog bio nerazumjevanje. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem o ovome kaže: "Ako sudija presudi po svome idžtihadu (onom što on vidi da je ispravno), pa potrefi ispravno ima dvije nagrade, a ako pogriješi onda ima jednu."[17]

Šejhul islam je u svojoj knjizi "Podizanje lažnih optužbi sa poznatih imama", obrazložio zašto je došlo do razmimoilaženja među njima i kako je to u potpunosti opravdano. Šejh Abdullah ibn Baz je išao upravo njihovim pravilom i on ima puno mišljenja u kojima se slaže sa Šejhul-Islamom ibn Tejmijjom.

ŠEJH I NAUČNA AKTIVNOST

Šejh ima puno napisanih djela od kojih je većina još uvijek u pripremi ili je tek u štampi. To je zato što je Šejh smatrao da je podučavanje ljudi, izdavanje fetvi i odgovaranje na pitanja puno bitnije od štampanja knjiga, posebice u ovom vremenu kada su djela prvih generacija štampana i kada je lahko doći do njih. A što se tiče njegovih ostvarenja to su:

1. "El-favaid el-dželijje fi el-mebahis el-ferdijje" Šejh je inače poznat kao dobar poznavalac nasljednog prava.

2. "Pojašnjenje mnogih pitanja vezanih za hadž i umru", za mene je ovo najbolja njegova knjiga.

3. "Upozorenje od bidata"

4. "Dva kratka pisma o zekatu i postu"

5. "Ispravna akida i ono što joj se suprostavlja"

6. "Obaveznost postupanja po sunnetu Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i kufr onog ko to porekne"

7. "Da'wa (pozivanje Allahu) i moral daije (onog koji poziva)"

8. "Obaveznost suđenja po Allahovom zakonu"

9. "Kritika arapskog nacionalizma"

10. "Stav Islama po pitanju otkrivanja lica, hidžab i brak"

11. "Koristan odgovor o propisu slikanja"

12. "Šejh Muhamed ibn Abdulvehhab njegova dava i životopis"

Ovome treba dodati i veliki broj brošurica, pisama, fetvi i kaseta koje bi popunile nekoliko tomova kada bi se skupile na jedno mjesto.

Od stvari koje odlikuju Šejha jeste i to da je on ozbiljan daija i radin učenjak koji je uvijek kao i prve generacije učenjaka bio spreman podučavati sviju bez obzira na intelektualni nivo ili klasu kojoj pripadaju.

Ja sam mišljenja da je znanje od kojeg korist imaju šire mase vrjednije od onoga kojim se bave samo uža skupina ljudi.

ŠEJHOVA NAUČNA OSTVARENJA

Dok je obavljao funkciju glavnog muftije Kraljevine Saudijske Arabije Šejhu se dešavalo da bude upitan o problemu za koji nije znao odgovor, tada bi rekao da nezna i da treba provjeriti. Ovo je ispravan metod prvih sljedbenika koji nisu davali brze i neprovjerene odgovore. Tako je Ibn Sirejni govorio u nekim pitanjima "neznam".

Omer radijallahu anhu je sakupljao ashabe kako bi riješio neki problem. A Imam Malik je ostavio desetine pitanja nerješenih.

Što se tiče Šejhovog poznavanja nešerijatskih disciplina koliko ja znam on je izvrstan poznavalac arapskog jezika i njegove gramatike. Dobar je poznavalac nasljednog prava, dok je, kao što smo već spomenuli izrazito dobar muhadis posebno o kvaliteti prenosioca. Tako sam ga jednom upitao o Hadžadžu ibn Ertahu i on mi je bez razmišljanja rekao da se radi o slabom prenosiocu koji je mudelis. Siguran sam da je šejh u svojoj glavi imao stotine, čak hiljade prenosioca koje je poznavao zajedno sa njihovim osobinama.

Šejhova omiljena knjiga je "Tehzibu-t-tehzib" od ibn Hadžera, za koju Šejh kaže da je naučio napamet 80% ovog djela koje govori o kvalitetima prenosioca hadisa.

"Fethul bari" Šejh je pročitao više puta dok je bio učenik. Šejh je inaće nadzirao provjeru i izdavanje ove knjige zajedno sa rahmetli Muhiddinom el-Hatibom i Muhammed Fuad ibnul Bakijom. A o vrijednosti ove knjige netreba govoriti nikome ko je imao priliku susresti se sa njenim vrijednim sadržajem.

Koliko sam ja još bio upućen Šejh je poznavao napamet knjigu "Bulugul meram", "Telfijet ibn Malik", i još neke knjige od Imama Malika i Šejha Muhammeda Abdulvehaba.

On je Allah mu se smilovao, imao skraćene verzije ovih knjiga koje je ponavljao kada je ponavljao Kur'an. Neki Šejhovi učenici su mi pričali kako su imali priliku slušati Šejha kako dugo uči Kur'an bez da zamijeni i jedno slovo. Šejh je uvijek ponavljao Kur'an bez obzira gdje se nalazio. Zato neznam nikoga da može brže naći i proučiti ajet koji mu je potreban.

Posebno se u Šejhovom životu spominje njegovo napuštanje Rijada kako bi prešao u Medinu na novo radno mjesto. Građani su se toga dana okupili oko Šejha kako bi ga u suzama ispratili.

Sa Arapskog: Muhamed Jusić
________________________________________________________________

1 Prijevod značenja, Enbija' 7

2 Prijevod značenja, Fatir 28.

3 Tekst hadisa, Ebu Davud 317/3, broj 3641, i Tirmizi 451/7, i Ibn Madže 88/1, broj 223. Kaže Hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju: Hadis ima ševahide (hadise istog značenja ili metna koji se prenose drugačijim lancem prenosioca. Koji ga potvrđuje (pojačava)

4 Prijevod značenja, Ankebut 29.

5 Hadis od Enesa, Musned 130/3.

6 Bilježi Buharija, 116/10, broj 5653. (Pod dvije njemu drage stvari misli se na oči.)

7 Središnja oblast arapskog poluotoka

8 Sura Ali imran 159.

9 Bilježi Ebu Davud 135/3, broj 2948.

10 Rekao je Hejsemi u djelu "Mudžemmeaz-Zevaid"- bilježi ga Taberani u knjizi "El-Evsat"

11 Sura Furkan, ajet 63.

[12] Tumačenje Buharijinog sahiha/ Askalani

[13] Šerijatska rješenja od šejh bin Tejmije

[14] Hadiski dokazi za šerijatsko pravna pitanja

[15] Učenje Tahavijine akide napamet

[16] Bilježi ibn Hibban, Munzir u "Et-Tergibu wet-Terhibu" 3/530-531

[17] Buhari 13/318, broj 7352.
___________________________________________________________________

IslamBiH 2000.-2003. god.