Wednesday, 13 March 2013

ISLAM JE ZABRANIO NERED I NASILJE, ALI ČOVJEK NIKAKO DA SE OPAMETI !

priredio: dr. Sulejman Topoljak

Allah, dž.š, apsolutno je pravedan. Sve što radi, određuje i sve što se dešava u kosmosu i što će se dešavati na onom svijetu odvijat će se u svjetlu Njegove pravde. Pitanje vjerovanja u kada i kader treba također shvatiti u okrilju ovog božanskog atributa. Nije to samo činjenica ili konstatacija koju treba istaknuti, nego je to dio vjerovanja bez kojeg iman jednog muslimana neće biti upotpunjen i primljen.

Allahova pravda i volja htjela je da ovu našu planetu uredi potpuno savršenim, stalnim i preciznim zakonima koji, ako se ne budu remetili, garantuju red, mir i stabilnost svim stvorenjima. U tome se ogleda apsolutna Allahova, dž.š, pravda. On je stvorenjima kojima je određeno da žive na Zemlji učinio Zemlju pogodnom za normalan život, dao im sve potrebne mogućnosti i pomagala, olakšavajući im da se snađu i opstanu u toj novoj sredini. Svoje najodabranije biće odlikovao je posebnim odlikama koje proističu iz višeg svijeta i omogućio mu da sva ostala stvorenja pokori i stavi sebi u službu.

Znajući da su ti božanski darovi izazovni i da će šejtan preko njih lahko nagovoriti lahkomislenog čovjeka da zaboravi svoje mjesto i zadaću koja mu je namijenjena u kosmosu. Allah, dž.š, je, iz svoje prevelike milosti, obećao čovjeku, i obećanje izvršio, da ga neće ostaviti samog, zbunjenog i prepuštenog neprijatelju šejtanu. Obećao je da će mu slati na Zemlju uputu i strogo zacrtao da se te upute mora čvrsto pridržavati ako želi sebi i onima s kojima živi: mir, normalan život i spas ovoga i budućeg svijeta. «Izlazite iz njega svi» reče On, «jedni drugima ćete neprijatelji biti!» Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa proživjeti,» Taha, 123-124.

Međutim, i pored tako jasne i nedvosmislene poruke, suvremeni čovjek ne samo da je zaboravio Onog ko ga je stvorio već Ga je zanijekao i na Njegovo mjesto stavio sebe ili, tačnije rečeno, darove kojim ga je Allah, dž.š, obdario i počeo njih obožavati. Stavljanje nečega na mjesto koje mu ne odgovara i ne pripada nepravda je i nasilje i ono što je protiv pravde, a sve što je postavljeno na nepravdi i nasilju ili sve što proistekne iz nepravde i nasilja je nepravda i nasilje.

Kada se sve to ima na umu onda je jasno zbog čega su na Zemlji, koju je Allah, dž.š, prvobitno uredio Svojim zakonima, nastali nered, anarhija, tjeskoba, nepravda i nesreća. Suvremeni čovjek je umiješao svoje prste u sve svetinje koje nije smio dirati već samo vjerovati, poštivati i primjenjivati.

Kolika je opasnost dirati u Allahove, dž.š, zakone kojim je uredio našu planetu vidi se i iz mnogobrojnih kur'anskih ajeta koji nam jasno, strogo i nedvosmisleno zabranjuju da nered činimo na Zemlji.

Uzvišeni je rekao: «I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen,» El-Ea'raf, 56.

Kada je Allah, dž.š, dao sinovima Israilovim da u pustinji provrije dvanaest izvora slatke vode, rekao im je: «Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći,» El-Bekare, 60.

Šu’ajb je rekao svom narodu: «Zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete,» El-Ea'raf, 85.

A prije toga Salih, a.s., savjetovao je svoj narod govoreći mu: «I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!» El-’Araf, 74.

Dvije dimenzije nereda na Zemlji

Dvije su dimenzije nereda na Zemlji. Materijalna dimenzija feseda (nereda) ogleda se u remećenju reda uspostavljenog na Zemlji, u zagađivanju flore i faune, u uništavanju života na njoj, u upropaštavanju njenih blagodati, pasivno ili aktivno, i u svemu onome što ugrožava normalan i zdrav život na Zemlji.

Nematerijalna dimenzija fesada (nereda) na Zemlji ogleda se u širenju, propagiranju i podržavanju nepravde i nasilja, bez obzira nad kim se ono vršilo, u širenju laži i obmana, u potpomaganju i jačanju svih vrsta zala, u zagađivanju ljudskih duša, srca i savjesti, kao i u zabluđivanju najvećeg ljudskog dara kojim je odlikovan a to je racio (ljudski um).

Obje spomenute vrste nereda Allah, dž.š, prezire i ne voli one koji ih čine i šire na Zemlji. Zbog toga se u Kur'anu na mnogo mjesta ponavljaju iskazi «Allah ne voli nered», «Allah ne voli one koji prave nered.»

Allah, dž.š, osudio je židove zbog ovih osobine i rekao: «Oni nastoje da na Zemlji nered naprave, a Allah ne voli one koji nered prave,» El-Maide, 64.

Islam u svojim osnovnim izvorima mnogo prostora posvećuje šerijatskim normama koje traže od muslimana da poštuju, čuvaju, pravilno koriste, upotrebljavaju i budu zahvalni Allahu, dž.š, na prirodnim resursima i blagodatima koje im je podario. Sve to su Allahove, dž.š, blagodati koje je On dao svojim stvorenjima. Dužnost je onda da Mu ta stvorenja budu zahvalna na tome. Allahu, dž.š, ćemo se zahvaliti na tim nimetima ako ih budemo čuvali od neplanskog iskorištavanja, upropaštavanja, zagađivanja itd. jer se svi ti postupci u islamu smatraju jednom vrstom nereda na Zemlji a nered je kategorički zabranjen u Allahovom, dž.š, zakonu.

Mi, Bošnjaci, jučer smo bili gladni i istinski smo, na svojoj koži, mogli osjetiti šta znače blagodati opskrbe, toplog doma i sigurnosti. Međutim, moramo priznati da smo to prebrzo zaboravili. Dokaz za to je što po kontejnerima možemo naći mnogo zdrave i upotrebljive hrane, počevši od hljeba pa do najukusnijih jela. Dokaz je i to što se Bošnjaci danas nadmeću ko će više ukrasti i posjeći šume, a muslimani iz islamskih zemalja, ko će izvesti više nafte na svjetsko tržište. Kao da su to neprisušni izvori energije i kao da će poslije njih nastupiti Sudnji dan pa se boje da te Allahove, dž.š, blagodati ne ostanu badava, neiskorištene.

Islam i očuvanje prirodnih resursa

Nebriga prema prirodnim resursima, njihovo nepravilno korištenje ili nekorištenje, takođe spada u fesad. Sljedećih osam tačaka sažeto govore o tome.

1. Stavljanje izvan upotrebe i funkcije nekih poljoprivrednih i životinjskih resursa islam smatra idolopokloničkom praksom.

Kur'an je osudio vrstu nereda koja je bila raširena kod arapskih idolopklonika koji prije islama nisu koristili neke poljoprivredne i životinjske resurse zbog mušričkih uvjerenja i laži o kojima Allah, dž.š, nikakvih dokaza nije objavio. U suri El-En’am Allah, dž.š., o tome je rekao: «Oni govore: «Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo», tvrde oni, «a i ove i ove kamile je zabranjeno jahati.» Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On će ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti,» (El-En’am, 138).

U suri Junus Allah, dž.š, ih o tome provokativno pita i kaže: «Reci: «Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?» Recite: Da li vam je presuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?» (Junus, 59). 

2. Žestoka prijetnja za bespotrebno ubijanje vrapca


U Poslanikovu sunnetu ćemo naći različite metode, motivirajuće i zastrašujuće, kojim se naređuje očuvanje i zaštita prirodnih resursa i Allahovih, dž.š, blagodati datih ljudima. Ovdje ćemo navesti dva hadisa koji potvrđuju spomenutu konstataciju.

Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Ko ubije bespotrebno jednog vrapca, on će se na Sudnjem danu požaliti Allahu govoreći: Bože, ovaj me je ubio bespotrebno a nije me ubio radi neke koristi.»1

«Svaki musliman koji ubije bespravno vrapca ili nešto veće od njega, Allah će ga za to sigurno pitati.»

Rečeno je: «Allahov poslaniče, kad se smatra njegovo ubistvo legalnim? Rekao je: Kad ga zakolješ i pojedeš a ne da mu odrubiš glavu i baciš ga.»2

Dva spomenuta hadisa upućuju na nužnost poštivanja svakog živog bića i zabranu njihova bespotrebnog ubijanja i uništavanja, kao i nužnost očuvanja prirodnih resursa i zabranu njihova bespotrebna i nesvrsishodna trošenja tj. bez ikakve ekonomske svrhe i koristi.

Oni, također, indirektno zabranjuju uništavanje prirode i njene flore i faune koja je danas uveliko ugrožena tehnološkim napretkom i razvojem.

3. Onaj ko bude bespotrebno sijekao lotosovo drvo ići će u vatru džehennemsku.

To potvrđuje sljedeći hadis: «Ko posiječe lotosovo drvo, Allah će mu staviti izravno glavu u vatru džehennemsku.»3

Komentarišući ovaj hadis Ebu Davud je rekao: «To znači da ko i u pustinji posiječe lotosovo drvo pod kojim se odmaraju putnici i planduje stoka bespotrebno i nasilnički, bez ikakvog prava, Allah će takvom glavu izravno staviti u džehennemsku vatru.»4

Hadis upozorava na obaveznost čuvanja drveća, šuma i voćnjaka radi njihove velike koristi. Zato islam strogo zabranjuje neplansku sječu šuma i drveća. Islam to dozvoljava samo po potrebi i planski, uz uslov da se za svako posječeno drvo ili voćku zasadi drugo drvo i voćka koja će u skoroj budućnosti nadomjestiti ono što je posječeno i uništeno.

4. Obaveznost čuvanja životinja od zaraznih bolesti.


Poslanik je u jednom od brojnih hadisa uputio sljedeći savjet stočarima: «Nikako ne miješajte zdravu stoku s bolesnom.»5

To znači da je onome ko posjeduje bolesnu stoku dužnost liječiti je ili, još bolje, zaštiti je od zaraznih i ostalih bolesti. Jer, riječ je o živom biću, s jedne, i što je to imatek koji smo obavezni čuvati, njegovati i brinuti o njegovom uvećanju, s druge strane. To se ne može postići bez dobro razvijene i opremljene veterinarske službe. U islamskom pravu poznato je pravilo da sve bez čega se vadžib ne može realizovati postaje vadžibom. Prema tome, proučavanje stočnih bolesti i uspostava svih institucija koje su neophodne za to ima status vadžiba u islamu.

5. Pri klanju treba paziti da se ne zakolje životinja koja se muze.

Od fascinirajućih hadisa koji podstiču na čuvanje prirodnih resursa je i hadis u kom Allahov poslanik, s.a.v.s., upozorava svog domaćina, koji je htio da ga ugosti, da ne kolje ovcu koja se muze. Poslanik, s.a.v.s., ga upozorava i kaže: «Pazi da ne zakolješ ovcu koja se muze.»6

To mu je rekao kada je čovjek uzeo nož i poveo ovcu da je zakolje.

Iz hadisa se razumije da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio svom domaćinu da zakolje ovcu koja daje mlijeko i koristi mu, jer bi njenim klanjem domaćin izgubio njeno mlijeko i nanio štetu sebi i zajednici, što nije slučaj s ovcom koja nema takve osobine.

Možda će neko reći da jedna ovca ne znači ništa za ogromne potencijale i resurse jednog društva i ummeta.

Međutim, Poslanik, s.a.v.s., nastoji da odgoji svoj ummet sukladno određenim etičkim vrijednostima i kodeksu ponašanja koji vredi za sve članove njegova ummeta, jer ukoliko se ummet pridržava tih načela, prihodi će biti ogromni za one koji to razumiju.

6. Poslanik, s.a.v.s., naređuje da se iskoristi čak i koža uginule ovce.


Kada je jednom prilikom Poslanik, s.a.v.s., vidio uginulu ovcu, upitao je ashabe: «čija je ovo ovca?» Odgovorili su: «Oslobođene robinje, majke pravovjernih, Mejmune.» Rekao je: «Zašto niste iskoristili njenu kožu?» Rekli su: «Ovca je uginula?!» Rekao je: «Zabranjeno je samo jesti njeno meso.»7

Vidimo ovdje da ih Poslanik, s.a.v.s, upozorava na korištenje kože, čak i od uginule životinje, da se uštavi i na taj način očisti i iskoristi.

7. Poslanik, s.a.v.s., upozorava da se ni jedan zalogaj koji spadne sa sofre ne ostavlja šejtanu.

U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Kada nekom od vas ispadne zalogaj neka ga uzme, neka ukloni s njega neugodnosti potom neka ga pojede i ne ostavlja šejtanu.»8

Enes je rekao: «Naređeno nam je da posude u kojim je bila hrana oližemo ili otaremo kako u njima ne bi ostali ostaci hrane.»

Takav je slučaj i sa zalogajem koji ispadne i ostane zanemaren pa od njega niko nema koristi jer završi u kontejneru. Poslanik, s.a.v.s., rekao je da je takva hrana ostavljena šejtanu, kao i sve ostalo što se upropasti i ne iskoristi za neki hajr.

A trebalo je samo malo truda da se sve to iskoristi. Da je ta hrana očišćena i uklonjena prašina s nje, mogla se iskoristiti. To su, u isto vrijeme, veličanstvene moralne i ekonomske upute.

Koliko li su današnji muslimani daleko od njih? Danas ćemo kod muslimana u raznim krajevima svijeta, a naročito u onim bogatim naftom naći prepune kontejnere hrane: mesa, riže, hljeba i itd. Na drugoj strani pak njihova siromašna braća sanjaju o takvoj hrani i umiru od gladi.

Ove poslaničke upute ne bi trebalo zanemariti ni sa moralne ni sa ekonomske strane. Ako bi bile primijenjene na nivou cijelog ummeta, ummet bi uštedio milione pa čak i milijarde dolara.

8. Kultiviranje zapuštene i neobrađene zemlje

Od svih prirodnih resursa islam je najviše pažnje posvetio obradivoj zemlji koja je izvor ljudske hrane i opskrbe. Uzvišeni je rekao: «Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilnu kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanja vama i stoci vašoj,» ’Abese, 24-32.

Od najboljih dobrih djela na koje podstiče islam i za koje je onom ko ih bude radio obećana velika nagrada je kultiviranje i obrada neobrađene i neiskorištene zemlje. Jer, na taj način povećava se obradiva površina a time se povećavaju i mogućnosti proizvodnje.

Kultiviranju i obradi neobrađene zemlje islamsko pravo posvetilo je jedno cijelo poglavlje pod veoma interesantnim naslovom «Ihjaul-mevat» ili «Ihjaul erdil-mejjiti», što bi, u prijevodu značilo: «Oživljavanje zamrle zemlje».

Allahov poslanik, s.a.v.s., o tom problemu rekao je: «Ko oživi zamrlu zemlju ona pripada njemu i svako stvorenje koje pojede bilo koji plod s te oživljene zemlje računat će mu se kao sadaka.»9

Poznato je da je politika Poslanika, s.a.v.s., kao i pravednih halifa poslije njega bila - dodjela dijela neobrađene zemlje ljudima koji su izvršili posebne zadatke za islamsku državu. To im je, s jedne strane, bila nagrada, a s druge strane, to je bila motivacija za oživljavanje i obrađivanje neobrađene zemlje.

Međutim, halifa je imao pravo da oduzme zemlju onome kome bi bila dodijeljena ta zemlja, a on je potom zapustio. Ta zemlja dodjeljivana je potom onome ko će je sijati i obrađivati.

Prenose Ebu Ubejd i drugi od Bilala b. Harisa el-Mizenija da je Bilalu Poslanik, s.a.v.s., dodijelio dio neobrađene zemlje u Medini. Kada je Omer preuzeo hilafet rekao je Bilalu: «Allahov poslanik, s.a.v.s., ti nije dodijelio tu zemlju da imaš monopol nad njom. Dao ti ju je samo zbog toga da je obrađuješ. Zato, od nje uzmi koliko možeš obrađivati a ostatak vrati.»10

Abdullah b. Omer je rekao: «Omer b. Hattab držao je hutbu na ovom minberu i između ostalog rekao: «Ko oživi neku zapuštenu zemlju ona pripada njemu.» Rekao je to zato što su neki ljudi prisvajali zemlju koju nisu obrađivali.11

Umjesto zaključka
Ovo nekoliko primjera dovoljno je da se shvati koliko islam podstiče svoje sljedbenike na očuvanje, zaštitu i ulaganje u prirodne resurse. Njihovo zanemarivanje, zagađivanje, uništavanje, upropaštavanje i nenamjensko korištenje bez obzira o kome je riječ, smatra se neredom i nasiljem na zemlji. Sve to islam je najstrožije zabranio jer se takvim postupcima ne zahvaljuje Allahu, dž.š., na Njegovim blagodatima a njihovo korištenje tj. nekorištenje, u suprotnosti je s islamskim propisima. Tako se čini nepravda ostalim stvorenjima i direktno suprotstavlja Allahovoj, dž.š, volji i mudrosti. Svaki postupak s kojim se direktno ili indirektno dolazi u kontradiktornost i sukob s Allahovom, dž.š, intencijom i mudrosti u nekom djelu, postupku ili normi je šerijatski nelegalan i zabranjen, kako je to jasno istakao imam Šatibi u kapitalnom djelu «El-Muvafekat», poglavlje o šerijatskim intencijama.

___________________________________________________